Plesna scena.hr

Umjetnošću se branimo od besmisla

16. Monoplay, festival plesnog sola, Zadar, 22. – 25. kolovoza 2023.

• 
  
  I ove je godine plesno ljeto završilo u Zadru. S veseljem i optimizmom, i sve većim brojem aktivnih mladih plesača i planovima za sljedeće izdanje Festivala. Na čelu s nepokorenom Sanjom Petrovski (ženom koja ne želi šutjeti, kako su najavili njezinu izjavu na konferenciji povodom nadolazećeg festivala uz blokirani proračun grada Zadra), uz sad već zrele umjetnice Mateu Bilosnić i Ladu Petrovski Ternovšek kao selektorice i koordinatorice programa (i sve ostalo što još zatreba) i producenticu Natali Mahmić, 16. Monoplay, festival plesnog sola je nastavio svoje poslanje okupljanja, odgajanja i motiviranja umjetnika i publike. Tradicionalno, festival je započeo s programom profesionalnih radionica (Stream Zadar): Kung Fu & Qi Gong pod vodstvom Andreja Zupančiča; radionicu Pokret i fizička gluma je vodio Aleksandar Acev, a Umijeće slavljenja Simon Mayer.
  
  Simon Mayer, „austrijski farmer i izvođač“ ujedno je i otvorio glavni program Monoplaya svojim majstorskim solom, SunBengSitting, predstavom „na granici između jodlanja, narodnog i suvremenog plesa, izleta u prošlost i razigrane, šaljive potrage za identitetom“. Predstava je neobično čista, hrabra, pametna i duhovita a pritom, tijekom izvedbe, taj zaigrani, uporni, posve nagi čovjek, živahni, vrijedni „čoplek“ koji pleše, pjeva, svira i animira, majstorski siguran s pilom pred nama na sceni proizvede i jednu autentičnu drvenu klupicu za sunčanje, hommage djedu i djetinjstvu u Tirolu. Tako, između ostalog ostaje materijalni dokaz dijeljenja priče i posvećenog, kazališnog čina osobnog, beskrajno angažiranog davanja publici. Dakako da je ta gruba drvena klupica simbol doma, tradicije, prirode, duhovnog mira, svega onog što je u suvremenom društvu postalo upitno. Mayer nudi rijetko dirljivo i univerzalno prepoznatljivo, humoristično i snažno svjedočanstvo osobnog nošenja s korijenima upisanim u tijelo, kulturu i tradiciju Austrije koja ga je iznjedrila. Vrijedi pročitati razgovor koji je s ovim inspirativnim umjetnikom vodila Katarina Kolega. (vidi ovdje).
  
  Druga dva, također izvrsna gostujuća autorska sola povezuje vrijeme nastanka: oba su oblik kreativnog otpora začeta tijekom pandemijske opsade korone. Silvia Marchig se u ograničenju prostora i umjetničkog druženja, konačno zaputila na osobni, solistički izlet kroz dimenziju vremena, a nataložena scenska iskustva, emotivna i tjelesna sjećanja dobila su materijalni okidač u brojnim kostimima koje izvođačica prije same izvedbe posve ritualno (uz pomoć suradnice Tee Kantoci) oblači i namata oko sebe slažući sloj po sloj, komad po komad. I dok oblačenje komprimira izvođačka sjećanja i materijale, da bi nas u konačnici, odnosno na početku predstave na sceni ispresijecanoj tajanstvenim svemirskim krvotokom crvenih niti, dočekala velika svećenica, simbolična, moćna matrona, proces skidanja pokrenutog vrtnjom, kao put nazad, koji ljušti izvođačke kože, pokreće igru s „duhovima prijašnjih radova“. Silvia Marchig vodi tijek posvećeno, pa onda sve ležernije i toplo; suptilno samoironična, scenski moćna, priča, pleše, pjeva, šarmantno puštajući pogled u neke odjeljke svoje umjetničke intime. Iako je ovaj za autoricu jedinstveni rad osobnog urona posvećen suradnicima i partnerima s kojima je kreirala mnoge projekte i predstave, Sol je pomno pročišćeno djelo u kojem je maksimalno došla do izražaja bogata i intrigantna izvođačka osobnost Silvije Marchig. Gledajući ponovno izvedbu koja je premijerno izvedena 2020. (osvrt ovdje) i koja je s pravom dobila Nagradu hrvatskog glumišta, mogu posvjedočiti da je predstava s vremenom možda samo još dobila na slojevitosti značenja. Hoću reći da bi ovakvi antologijski radovi mogli i trebali igrati i biti dostupni publici dulji niz godina. (Moguće je to jedna od kategorija koju bi trebalo osvijestiti i usvojiti pri kuriranju programa, a ne ustrajavati na hiperprodukciji novih, često nezavršenih, eksperimentalnih ili tek načetih radova?)
  
  Treći gost glavnog programa Festivala je bio Aleksandar Acev, mimičar, koreograf i profesor fizičkog teatra, jedan od onih kojemu je 1990-ih projekt MAPA (pod vodstvom Mirna Žagar i Idea van Heiningena) otvorio put u međunarodnu profesionalnu karijeru. Acev je kao poznati pedagog na kazališnim akademijama u Linzu i Beču posljednjih godina više djelovao kao redatelj, no korona ga je vratila na scenu. Njegova nova predstava, Lucy nije bila tako davno koja je prošle godine gostovala u Đakovu i Zagrebu (više ovdje), na neki je način objedinila zrelost izvođačkih i pedagoških kvaliteta. Izvedbeno predavanje kao osobno teoretsko i praktično, izvedbeno propitkivanje teza i činjenica povezuje „arheološki artefakt“ Lucy, (najstariji primjerak dvonošca), biomehaniku i suvremene civilizacijske psihosomatske devijacije ljudskog hoda. Acev izlaže i analizira pokret s profesorskom ozbiljnošću i znanstvenom distancom, ali sve i tjelesno oprimjeruje u svrhu potkrijepe činjenica, što ovu izvedbu čini duhovitom na specifičan, nenametljiv način.
  
  Jedna od četiri večeri glavnog programa pripala je i domaćinima. Sanja Petrovski se vratila na scenu projektom Arthur, moj terapeut. Predstava, intervencija u Monoplay duboko je usidrena u osobno, samoironično iskustvo beskrajnog mukotrpnog puta razvoja ili barem održanja zadarske plesne scene. A potaknuta je knjigom američkog psihijatra Irvina D. Yaloma Liječenje Schopenhauerom, i – pretpostavljam prepoznavanjem vlastitog umjetničkog i životnog opstanka u pokretačkoj snazi metafizičke „volje“ i tezi da se od besmisla svijeta branimo jedino umjetnošću. Budući da je „volja“ apsolutni princip i „sama po sebi nema ni svrhe ni cilja“, ona „ živim bićima nanosi stalno samo razočaranja i patnje. Spoznavanje „volje“ stoga može uroditi samo pesimizmom.“ Na pitanje kako nadvladati, premostiti te padove, naći mir, Sanja Petrovski ne nalazi drugi odgovor nego ponovno stati na scenu gdje se sama (kao, nakon Marije Pehar i Patricije Gospić, treća i posljednja vlastita inkarnacija) smješta u prostor ispunjen starim plakatima predstava Zadarskog plesnog ansambla. Neki su nabacani, neki još zarolani, veliki dio je izvješen poput rublja na u tu svrhu razapetoj užadi. Osim njih tu je još starinski radni stol sa pisaćim strojem i stolac, i tu započinje i završava seansa njemačkog filozofa, američkog psihijatra i plesne umjetnice, koja može ostati na razini autentičnog događaja ili se još razvijati u smislu kazališne izvedbe, izvedbenog predavanja ili kako već nazovemo tu neku moguću formu.
  
  I ove je godine Monoplay okupio studente umjetničkih akademija iz Zagreba i Osijeka. Sve tri minijature: Intervju Eme Vranić (u izvedbi Viktora Konstatinovića), Kako da budem tu ako znam da ću nestati? Isabele Eve Ljubičić (u izvedbi Lee Filipčić) te autorski solo Ikar Josipa Bišćana pokazala su kako vrsnost izvedbe, tako i zaokruženu i provedenu koreografsku misao. Nastupile su i mlade zadarske plesačice Anđela Matulić, Nina Pavić, Mia Šare i Korina Oltran u kratkom radu Sva naša tijela autorice Nataše Kusture, tako da se čini da su u Zadru osigurane nove plesne generacije; prikazani su kratki plesni video radovi zadarskih plesnih umjetnica: Figurine Stošije Zrinski, Beštije Josipe Štulić i Sun Her Set Matee Bilosnić, a održan je i razgovor u susret skupu posvećenom sto godina prisutnosti Labanove teorije i prakse u Hrvatskoj. U konačnici, četiri dana puna schopenhauerovske „volje“ (za ples)!
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 10. listopada 2024.
  

Piše:

Maja
Đurinović