Plesna scena.hr

Trenutak lijepih sjećanja

25. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 19. – 21. srpnja 2024.

• 
  
  Program 25. Festivala plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, koji ove godine uistinu i nije ostvario umjetničke dosege koji bi se pamtili i prepričavali, ostao je potpuno u sjeni objave festivalskog vodstva da se s jubilarnim, 25. izdanjem i završava utopijska priča o plesnom polisu i (kazališnom) plesu pod zvijezdama u srcu Istre.
  
  Odluka sigurno nije ishitrena, već dulje vrijeme se osjeća gubitak one radosne, angažirane atmosfere gradića koji živi s Festivalom i daje mu podršku i smisao. No, opet? Tijekom minulih ljeta veliki je dio Savičente oplesan, ne samo Trg, Lođa ili Kaštel, izvedbe su se gnijezdile po cijelom mjestu, u autentično poetičnim ambijentima. Gradić je disao plesom, veselio se tom događaju, ugostio i pratio umjetnike iz cijelog svijeta i komunicirao s njima. Domaći izvedbeni umjetnici iz Šikuti Machine, surađivali su s Festivalom; festivalske večeri su se u početku završavale u kultnoj oštariji Ćuk, a poslije u Ferlinu, a u međuvremenu je i jedan domaći dječak stasao u umjetnički autoritet međunarodne plesne i izvedbene scene. Svetvinčenat je bio upisan u kartu plesnih hodočasnika, kao malo plesno svetište na koje se nastojalo makar kratko svratiti, pogledati neku predstavu, sresti kolege koji ovdje konačno imaju vremena za popričati. No, vremena se mijenjaju, i ljudi unutar njega. Svetvinčenat je s reprezentativno obnovljenim Kaštelom postao centar turističkog srednjevjekovlja, tu je sad i tematski park Sanc. Michael i kuća vještice Mare. Zapravo je tu i Mediteranski plesni centar, kao neki zalog ovih četvrt stoljeća plesa, no pitanje je hoće li i kako uspjeti zaživjeti da bi postao šire vidljiv i zanimljiv zajednici.
  
  No, vraćam se na kratko 25. Festivalu. Selekcija preuzeta iz europske mreže Aerowaves, kao i obično je pridružila festivalu zanimljiv izbor kraćih formi. U prvom redu to je bio izvrstan autorski solo belgijske umjetnice Loraine Dambermont, vjerojatno i najdojmljivija predstava Festivala, Toujours de ¾ face! nadahnut uputom za borbeni stav i sigurnu obranu belgijskog karatista Johnnyja Cadillaca. Izvođačica Loraine Dambermont svjedoči da joj je ovaj savjet za preživljavanje ne samo fizički prihvatljiv nego i vrlo primjenjiv za suvremenu mladu ženu i plesnu umjetnicu, koja, usput, sama na praznoj sceni, ovako izložena, djeluje sitno, krhko i nezaštićeno. No, njezina izvedba je snažna i eksplozivna, beskrajno precizna i neumorna u nizanju figura samoobrane, ali i duhovita u iscrpljujućoj manifestaciji borbene spremnosti, odnosno spremnosti za izlazak na scenu, pred publiku, ili još šire i metaforično, izlazak pred kaos suvremene svakodnevice. Ovaj kratki rad proizvodi ironiju na više razina, a mala, tvrdoglava borkinja koja vježba dok na zvučniku Johnny priča svoje macho doživljaje uz grubi humor i smijeh (što se kombinira s jakim tempom glazbe Victora Petita), svjedoči dirljivu hrabrost i nesalomljiv stav.
  
  Odlična je i minijatura Wuthering days Briana Scalinija, napeti, iznijansirani trio (Bruno Duarte, Mariana Romão i Vítor Afonso) na temu nenamjernog prijenosa emocija, nešto kao isijavanje bijesa, energija koja pokreće i utječe na osobe u blizini.
  
  Entrée a dos (Stražnji ulaz) Taiat Dansa (koreografija Meritxell Barberá i Inma García) čine tri samostalna dueta: Helena i Paris, Otra Carmen i Venus, povezana temom fatalnih partnerstva, ljubavnih priča u europskoj književnosti, odnosno umjetnosti uopće. To su kratke sličice, suvremene plesne minijature, kreirane u suradnji s plesačima: svaka u specifičnom vizualnom i tjelesnom kodu. Distanciranu međusobnu fascinacija napetih i meandarskih linija antičkih ljubavnika prije zajedničkog bijega izvodi ljupki, mladi par u crnom (Yéssica Castellón i Boris Orihuela); prigušeni eros partnerskog nadigravanja s puno zaumne vrtnje, prepuštanja i preuzimanja moći donosi Bizetova i Merimeova heroina Carmen (Lara Misó i Pau Barreda), dok je Venus ostao nedorečenim dijelom trilogije budući da je zbog povrede jedne plesačice rad izveden kao solo.
  
  I am Alex Doriana Mallie i Moveo Dance Company, bavi se „svijetom u kome dominira ja“. Iako nama nije poznat taj pojam „biti Alex“ kao sleng izraz za one koji vjeruju da su uvijek i u svačijoj priči glavni lik, jasno je o čemu je riječ. Troje izvođača, od kojih je zapravo svako Alex, ulazi u jednakim crvenim odijelima, s potenciranim, karikirano nadmenim stavom. Njihovo u početku verbalno nadmetanje, međusobno podsmješljivo, kao u u rukavicama, dinamično i izvođački angažirano se razvija u različite oblike i forme plesnog partnerstva, fizičkog odnosa, manipulacija i sukoba.
  
  U Mediteranskom plesnom centru izveden je Cabaret fatal Matee Bilosnić i Tras Studia, rad koji je postavljen u Kunst Teatru i koji u ovom proširenom prostoru nije dobio niti izgubio na dojmu (više ovdje). Izvođačice Petra Chelfi, Martina Tomić i Ivana Pavlović suvereno i šarmantno vode groteskni show koji na duhovito „nespretan“ i „zbunjen“ način načinje niz tema, u koje je, znaju, bolje ne dirati, pa ih tako i preskaču, možda malo prerano, pa predstava ostaje neobavezna bez obzira na više finih, ironičnih opaska.
  
  Veće predstave, kao centralni dio svake večeri, izvedene na pozornici Kaštela, ove godine nisu ostavile jači dojam, a zanimljivo je da na neki način imaju sličan problem: preduge su i pretenciozne u stalnom uvođenju novih elemenata i epskom pokušaju dosezanja sveobuhvatne spoznaje. Svaka ima odličnih koreografskih rješenja, plesačkih izvedbi, dojmljivih slika, efektnih intervencija, ali na kraju ostaje zbunjeni zamor. VAV Daniela Abreua (koreografa koji je za ZPA postavio poetični Anything 2013.) je „filozofski pogled na spajanje kroz ljubav i veze između ljudi“. Citiram dalje iz programskog teksta: „VAV je šesto slovo hebrejske abecede i simbolizira ono što spaja stvari ili ih drži zajedno, bila to kuka, veza ili spoj između zemlje i neba, ili čovjeka i duha“. Tamna sofisticirana atmosfera uz sveznajući glas i rečenice koje se same ispisuju na crnom zidu, u kojoj se petero plesača (u svijetlim, prozirnim kostimima) aktivno preraspodjeljuje. Mijenjaju kod pokreta, eforte, odnose, da bi onda na temu „Majka“ i „Otac“ unijeli simbolične pripadajuće rekvizite, tanjure i velike grede, koje dominiraju u zadnjem, predugom dijelu predstave, koji je sav u igri konstrukcijskih preinaka pri uspostavljanju programski najavljene veze između ljudi i zemlje i neba.
  
  Pietro Marullo, koreograf predstave HIVE – our hydrological need of cosmic lines je, prema programskom tekstu, krenuo od Michelangelove slike Svete obitelji (Doni Tondo) da bi svoja razmišljanja o ideji obiteljskog zajedništva kao temelju ljudskog preživljavanja i razvoja, protegnuo od paleo-antropoloških studija do aktualnih globalnih problema. No, uistinu je bilo teško dokučiti cjelinu filozofske poante bez obzira na silno ekspresivnu igru šestero izvođača, koji će ispuzati iz velike kocke, ispod velikog platna, izloženih u različitom stupnju nagosti i ljudske krhkosti, mali i do kraja predani tom višem principu kojeg simbolizira prozračna Kocka (bez ploha). Predstava se činila produljena do beskraja najviše zbog naporne, pompozne, šumeće glazbe koja je u posljednjem dijelu uistinu toliko iritantna da nisam izašla samo iz poštovanja spram plesačkog znoja na sceni.
  
  Treća od tih većih predstava i velikih, metafizičkih tema je, zapravo hrvatska pretpremijera domaćina Festivala, Zagrebačkog plesnog ansambla: Tamo, gdje sve duše idu u koreografiji Miloša Isailovića. Kako je premijera najavljena za studeni ove godine u Zagrebačkom plesnom centru, sačekati ćemo s detaljnim osvrtom. Tema i tjelesno uobličavanje duša kao izgubljene ili sačuvane čežnje, malih svjetala „u nevidljivom prostoru“, je naravno fluidna i poetična ali i pomalo izgubljena u konkretnom i vidljivom, tj. gledanom izvedbenom prostoru. Predstava svakako ima potencijala, neke vrlo dojmljive koreografske sekvence i scene, i u prvom redu: izvrsne plesače. Sestre Lilek plijene ekspresijom pokreta svaka na svoj način, Silvija Musić i novo izvrsno pojačanje Ansambla Lara Kapeloto precizne su i možda još malo prigušene u ovoj jakoj postavi, dok su Linda Tarnovski i Endi Schotter sve zreliji i scenski moćniji i njihov duet je jedan od pravih vrhunaca predstave.
  
  Plesači ZPA-a su, kao domaćini, dali i kratki uvodni program na Trgu, dio, odnosno izbor iz predstave Okvir Borne Babića. Program je tako trebao biti uokviren radom ovog mladog riječkog umjetnika koji uspješno djeluje na međunarodnoj sceni (više ovdje). Naime, kao posljednja izvedba Festivala, najavljen je duet AMAE Borne Babića i Eliane Stragapede, rad koji je impresionirao publiku riječkog festivala Port of the Dance u svibnju ove godine (više ovdje) i koji je obećavao slatku završnicu. Borna je trebao i održati radionicu Theatrical body, no sve je palo u vodu zbog otkazivanja leta i problema na aerodromima.
  
  Činjenica je da se program kroz godine i sve veća financijska ograničenja suzio, pomalo pojednostavio, distancirao fokusom na ples, dok je „neverbalno kazalište“ iz naziva festivala, u početku zastupano kroz niz začudno pomaknutih izvedbi novog cirkusa, performansa, animacije i fizičkog kazališta, pomalo izblijedilo. No, opet, očito nije samo to u pitanju. Kome više u Svetvinčentu treba plesni festival i kako bi on trebao izgledati? Za koga se bira, kreira program? Tko plaća i tko gleda? Koliko i kako tu participira zajednica? Treba li to turistički razvijenoj Istri?
  
  U nedjelju, zadnji dan zadnjeg Festivala u oštariji Ferlin održan je razgovor na temu: 25 festivalskih godina: revizija i vizija, na kojem su prisustvovali i gradonačelnik Svetvinčenta i predstavnik županije, gosti iz struke i stanovnici, na različite načine aktivni i angažirani u kulturnom životu regije. Bio je to trenutak lijepih sjećanja, ali i racionalnih primjedbi; bez nekih polemika ili optužbi, ali i bez slutnje rješenja, ovaj je ugodni susret, neka vrst komemoracije za Festival, podcrtao neizvjesnu budućnost.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 8. rujna 2024.

Piše:

Maja
Đurinović