Polja rastvorenih performativnih mogućnosti
Eurijala 2024. I dio – Treći svjetski art, izvedbe studenata diplomskog studija Neverbalnog teatra na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku: Ikar, autor Josip Bišćan; Majka Godina, autorica Ena Jagec; Display Bar, autor Jura Ruža
-
U sklopu ljetnog izdanja Eurokazove produkcijske platforme Eurijala 2024. (pored zanimljivog izvedbenog izlaganja glazbenika Antona Tonija Blažinovića njegova autorskog koncepta geometrijske glazbene mjere „trokutometra“), predstavljena su osebujna ostvarenja mladih umjetnika stručno profiliranih tijekom studija Neverbalnog teatra na Kazališnom odsjeku Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Programski naglasak na susretu s mladim stvarateljima i njihovim inovativnim konceptima označen je duhovitim naslovom Treći svjetski art, koji ne propušta kroz igru riječi ukazati na mračni distopijski kontekst aktualnog društveno-političkog trenutka. Radovima Ene Jagec i Jure Ruže, a „u oba slučaja riječ je o iznenađujuće visokom vanstandardnom scenskom iskustvu koje pribavlja autentične dramaturške postupke i dohvaća polja rastvorenih performativnih mogućnosti“, predstavljenih i na prošlogodišnjoj Eurijali, ove godine se pridružio student Josip Bišćan, čije je kratko, ali cjelovito solo ostvarenje proizašlo iz vježbe tjelesnog čitanja poezije na kolegiju Korpografija.
Predstavljeni radovi su koncipirani za različite prostore. Ikar Josipa Bišćana je komorni scenski komad odigran na dimenzijama prilagođenoj, intimiziranoj sceni dvorane Gorgona u MSU, Majka Godina je ambijentalna izvedba koju je Ena Jagec zamislila za pejzažne predjele ili napuštene tvorničke hale, ovom prilikom izvedena na Krešićevoj livadi na Jabukovcu (s obzirom da taj put etno-mitsko prikazanje s maskama Ene Jagec u izvedbi Zlehavaja x Ansambla bez lica, inspirirano „fantazmima slavenske mitolgije i elegancijom međimurske ritualne tradicije“ nisam uspjela popratiti, radujem se jesenskom izdanju festivala), a Ružin Display Bar je smješten u javno, urbano žarište – u interijer kafića Melin u Tkalčićevoj ulici, oplahnut živahno neujednačenim i nepredvidivim zvukovima ulice.
Autorska izvedba Požežanina Josipa Bišćana, izvorno tehnička studija krenula je s lirskog polazišta odnosno od studijskog zadatka tjelesnog prevođenja pjesme Moje tijelo / krletka za krilata stvorenja, nagrađivane bugarske pjesnikinje Violete Kuneve. U daljnjem koncipiranju tjelesne etide, istraživanje je obogatio tekstom Michaela Foucaulta Utopijsko tijelo, a dijelom se nadahnuo i Matissevim likovnim znakom Ikarove figure, stanjem ranjive ravnoteže u tenziji između naznaka uzleta i pada. Citatima iz Foucaultovog teksta uvedenima u formi monologa, Bišćan zaokružuje ideju o osvještavanju simboličnih krila slobode kroz ekspresivan, neverbalni izraz. Naglasak je na otvaranju gornjeg dijela tijela, na oslobađanju ruku i na gibanjima linije kralježnice, što postupno obuzima cijelo tijelo, koje samo sebe gubi i pronalazi u gestama zaštite i oslobođenja. U izvedbi informiranoj poetskim i filozofskim razmatranjima o tijelu kao mjestu i kao mogućnosti prostora, osobito je zanimljiva delikatnost s kojom ovaj talentirani izvođač uspijeva naglasiti prozračnost u finom oblikovanju unutrašnje i vanjske forme tijela kao volumena u razotkrivanju osobnog prostora. Kao što Foucault piše: „..u nekim slučajevima, donekle, samo tijelo okreće protiv sebe svoju utopijsku moć te otvara unutrašnjost vlastitog prostora svem prostoru vjerskog i svetog, prostoru drugog svijeta, prostoru protusvijeta.“
Varaždinac Jura Ruža je, kako je spomenuo tijekom javnog razgovora u Eurokazovom prostoru, tijekom prijediplomskog Studija glume i lutkarstva na osječkoj Akademiji, shvatio da ga interesira cjelovita autorska pozicija. Diplomski studij Neverbalnog teatra dao mu je tu širinu i mogućnost slobodnog, nestrukturiranog povezivanja različitih ideja; jedno od zapamćenih iskustava bio je i kolegij fizičkog teatra i rad s Tomaszem Rodowiczem, izvornim učenikom Grotowskog. Ovogodišnja izvedba Display Bar u suradnji s kolegama s Akademije, koautorima i izvođačima Martinom Terzić i Bojanom Banom, predstavlja „složeniji scenski zahvat s intrigantnim izvođačkim postavama“ (iz najave Eurijale) Ružinog diplomskog rada Morphin' s prošlogodišnjeg izdanja Eurijale, kojim se referirao na sadržaje koji cirkuliraju društvenim mrežama poput TikToka; na divlju rijeku većinom amaterskih, kratkih videozapisa. Cilj izvedbe jest u simulaciji likova i dramske situacije prema načelima internetskog algoritma, odnosno uvid u ono što se dogodi kada se nepredvidivost toka ljudske svijesti zamjeni divljim radom algoritama društvenih mreža. Tada gledamo galeriju primjeraka ljudske vrste iz sasvim drugačije perspektive. Ljudski karakteri postaju živuće verzije osobitog tipa mrtve prirode, poput likova iz video igre Sims, funkcionalne lutke pogonjene u skladu s unaprijed definiranim zadatcima. Kroz gotovo sat i pol koliko traje ova začudno precizna izvedba u interijeru kafea Melin, pratimo tranziciju iz društvene situacije u kojoj troje izoliranih osamljenika sjedi svatko za svojim stolom, udubljeno prateći sadržaje na mobilnim telefonima do dubokog urona u digitalnu konfuziju, gestualno i fizički napregnutog izvođenja pomiješanih sadržaja različitog karaktera od reklama preko savjeta o ljepoti, zdravlju i duhovnom miru do prizora ratnih stradanja. „Postaje li granica između dvaju prostora (stvarnog i virtualnog, op.a.) sve manje vidljiva?“, pitaju se autori i izvođači uvlačeći nas, angažirano i fizički, u svoju mrežu.
Prilika za dodatnu kontekstualizaciju izvedbi kao i za bliže upoznavanje mladih autora pružila se na javnom razgovoru posvećenom temi Neverbalni teatar i njegovo naukovanje u kojemu su pored mladih autora sudjelovali utemeljiteljica Eurokaza Gordana Vnuk, profesorica na studiju Neverbalnog teatra u Osijeku Maja Đurinović, kazališna kritičarka Lidija Zozoli i nekadašnji dekan zagrebačke ADU Borna Baletić, a razgovor je moderirao umjetnički ravnatelj Eurijale Branko Brezovec. Kontekst stanja suvremenog teatra dotaknut je s različitih pozicija; praktično su elaborirani neki primjeri inozemnih dobrih praksi i iskustava s definiranim produkcijskim uvjetima za razvoj nezavisne scene. Izložene su osobne perspektive o razlikama među programskim usmjerenjima dramskih akademija u Zagrebu i Osijeku, o modelima umjetničke edukacije na području klasične dramske glume i otvorenim prilikama za istraživanja na diplomskom studiju Neverbalnog teatra, koji se, kako je uz obrazloženi programski model najavila Maja Đurinović, od jeseni nastavlja pod nazivom Suvremene izvedbene prakse, u Puli, u suradnji s Istarskim narodnim kazalištem kao novom nastavnom bazom osječke Akademije. Na što su mladi umjetnici nastavili s osobnim viđenjima i refleksijama o obrazovnim kvalitetama studija svjedočeći o značajnim vrijednostima interdisciplinarno orijentiranog odsjeka, na međunarodnoj razini.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 17. kolovoza 2024.
Ikar
koreografija i izvedba Josip Bišćan
mentor Maja Đurinović
glazba Solitude – M83, Felsmann + Tiley, fotografija Laura Kolesarić
Zlehavaje x Ansambl bez lica: Majka Godina
koncept & provedba Ena Jagec
maske & rekvizita Ema Mezga, Magdalena Sklepić, kostimi Lucija Fric, Magdalena Sklepić, Ema Mezga, glazba Bruno Kukovec
Klara Modrić (Majka Godina),
Melody Martišković (Dijete Sunce), Mario Jakšić (Dijete Mjesec), Davor Kovač (Bezlični 1), Fabijan Komljenović (Bezlični 2), Aleksandar Filo (Divlji Pas), Melissa Prebeg Puškarić (Izgubljena i zla djevojka Morana), Bruno Kontrec (Konj)
Display Bar
koncept & provedba Jura Ruža
suautori & izvođači: Martina Terzić, Bojan Ban, Jura Ruža
glazba Arian Peharda, svjetlo Tomislav Maglečić, režija, snimanje i montaža trailera Matija Benić, plakat Lucija Ostrogović
Piše:
Jasmina Fučkan