Plesna scena.hr

Paradoksalne napetosti društvenih narativa

Festival Perforacije, Zagreb, 26. – 29. lipnja 2024.: Domino, Perforacije, i samo / And only, autor Bruno Isaković

• 
  
  „Pridružite mi se na ovom jedinstveno jednostavnom događaju, oslobodimo se zajedno pritiska društvenih normi i krenimo na put prema autentičnom osobnom rastu.“ Tim se toplim riječima potencijalnoj publici obratio Bruno Isaković u informativnom letku, povodom svog sola prikazanog u sklopu ovogodišnjeg festivala Perforacije. U gustom rasporedu festivala koji je u ZPC-u započeo 26. lipnja, njegova se izvedba mogla vidjeti posljednjeg dana trajanja, kao jedan od tri programa toga dana.
  
  Nakon što se proteklih godina češće autorski – kao koreograf i izvođač, pojavljivao u duetima s plesnom partnericom Mijom Zalukar (Bestjelesno; Kill B.; Odjednom odasvuda), Isaković je sada predstavio komornu formu u trajanju od četrdesetak minuta, točno okarakteriziranu kao jednostavni događaj, koji spretno oscilira na granici scenske izvedbe i performansa. Odlikuje se nepretencioznom no studijski razrađenom scenskom formom, žanrovski više u duhu izvedbenog predavanja s jasnom porukom, čime Isaković ocrtava a time i potvrđuje profil angažiranog performera, što u cjelini svojeg stvaralaštva nastoji biti.
  
  Izvedbu započinje a capella pjevanjem poznate romantične balade Love Me Tender Elvisa Presleya iz istoimenog filma (1956.), izravno se pogledom obraćajući pojedincima u publici, posve u skladu s privatnošću tona iskazanog pozivom. Zatim uključuje audio snimku montiranih isječaka predavanja prethodnika danas trendovskih koncepata samorazvoja i mindfulnessa, Alana Wattsa (1915.-1973.), jednog od prvih utjecajnih zapadnjačkih popularizatora filozofije zen-budizma i drugih istočnjačkih duhovnih učenja. Njegov ugodan, dubok, gotovo hipnotizirajući glas s karakteristično šarmantnim štihom britanskog izgovora čini tekstualnu podlogu na kojoj se rasprostire Isakovićeva plesna etida, kojom nas neverbalno vodi u ekspresivna, vizualna razmatranja o prostoru scene koji se postupno sabija u točku tijela, o tijelu koje polako sve više uvire u sebe, o neodgodivom bolnom zatvaranju u zbijenu voluminoznost vlastite materijalne partikularnosti.
  
  Dok Watts (preuzeti su isječci predavanja Out of Your Mind: The Nature of Consciousness, 1969.) govori o paradoksima samosvijesti, o prirodnosti prepleta s pojedinca s okolinom, s drugima i o zavaravanju da te nevidljive niti nepogrešivog instinkta ne prepoznajemo, Isaković koreografira domenu pogleda, poigravanjem s modalitetima izloženosti i sakrivenosti. Watts govori o tome da se igra koju naša kultura igra sastoji u tome da se ništa nije dogodilo ako o tome ne pišu novine, da događaj rezonira kao eho, da simboli reprezentiraju stvarnost, novac odnosno papir reprezentira bogatstvo, a potom se pita što smo mi duboko unutra? Odgovarajući da smo tkanje i struktura egzistencije po sebi, na kraju zaključuje da je cijela drama u tome da ne vjerujemo da je to stvarno. Uz ove i niz drugih uzbudljivih opservacija ovog teologa, filozofa i autora knjige The Meaning of Hapiness (1940.), ujedno samoprozvanog filozofskog zabavljača, Isaković koreografira paradoksalne napetosti sadržane u društvenom narativu u kojemu prema Wattsu, stalno uprizorujemo uvjerenja koja smatramo zabludama da bismo se uvjerili da su stvarna.
  
  Dimenzije prostora scene na kojoj se odvija Isakovićev solo brižno su oblikovane ritmiziranim odnosima reflektora, čime svjetlo postaje aktivni element razdiobe. Prvo se opseg prostora zamućuje gomilanjem pare, a zatim se scena cijepa na dva prostorna plana, osvjetljena različitim filterima, crvenim i plavim, da bi se potom u neprimjetnoj progresiji svjetlosna čahura oko tijela postupno smanjivala. Nestajanjem vanjskog prostora približavamo se i kraju izvedbe, kada je od Isakovićevog tijela, vidljivo tek poprsje ili u ovom kontekstu možda prikladnija riječ bista, na čiju je etimologiju vrijedno uputiti – kao jedan od izvora značenja spominje se latinski bustum u značenju „grobni humak“. Progresija obrata precizno je izražena – od ljubavi k bolu, od prostornosti prema zbijenoj nuklearnosti, od snažne i ekspresivne prezentnosti ka nestajanju.
  
  U skladu s posvećenosti istraživanja osobnog tjelesnog prostora, Isakovićeva izvedba tijela ovdje je izrazito skulpturalno orijentirana, uz puno ekspresije u radu s otvaranjima i zatvaranjima, s grčevitim uviranjima i usukanim gestama. Forma ostavlja prostora za daljnja istraživanja, ali u njoj je na plemenit način rastvorena potencijalna brojnost izražajnih prostranstva tijela kao medija ljudske istine, koliko god se ona zamućenom činila.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 31. srpnja 2024.
  
   i samo / And only
  autor i izvedba Bruno Isaković
  duhovna potpora Lucija Barišić, naracija Alan Watts – Out of Your Mind – Lectures, glazba Hrvoje Nikšić, kamera Igor Dropuljić
  koprodukcija Domino, Perforacije 2024.
  hvala: Mikhail Baryshnikov, Mia Zalukar, Zvonimir Dobrović

Piše:

Jasmina
Fučkan