Ovogodišnji Queer Zagreb Festival bio je posvećen Arapskom Queeru, području koje je dosad rijetko dotaknuto u međunarodnom ili domaćem kulturnom pejzažu. Zvonimir Dobronić je u svom uvodnom predstavljanju festivala naglasio da su glavne odlike Zagreb Queer Festivala baš takvo hrabro i snažno otkrivanje društvenih margina i stereotipa, prenošenje poruka o univerzalnim ljudskim vrijednostima, uključivost svih skupina kao i mogućnost da se kroz umjetnost predvidi, prepozna i osvijesti sadašnji trenutak. Stoga je za prvu večer festivala izabrao predstavu The Love Behind My Eyes libanonskog redatelja, koreografa i plesača Alia Chahroura. Ta predstava je zadnja u trilogiji Love nastaloj između 2019. i 2021. godine koja tematizira različite mitove o ljubavi i strasti temeljene na libanonskom kulturnom nasljeđu.
Tema predstave The Love Behind My Eyes je zabranjena ljubav teologa, učenjaka i odvjetnika Mohameda Bin Daouda i mladog Iranca Mohameda Bin Jamee, mladića iz Isvahana. Ta zabranjena ljubav opisana je diskretnom i tankoćutnom koreografijom u kojoj pokret umjesto ritma koristi pomno pozicioniranje likova u prostoru, smjer pogleda, sitne ali vidljive pomake udova, sporo, gotovo glacijalno kretanje, te spojene duge i polagane, gotovo filmske kadrove pokreta koji govore o zabranjenoj i osujećenoj ljubavi za koju nema mjesta u kulturi u kojoj žive.
Cijela ezoterija predstave, tajnovitost i izvjesna neodređenost njezinih znakova opisuje intimnu igru moći dvojice muškaraca koji pokušavaju odvojiti svoju intimu od društvenih normi, u nastojanju da ostvare vezu koja je već unaprijed osuđena na propast. Ta tragična komponenta prisutna je u svakom trenutku, od izbora glazbe Abeda Kobeissya koja je neka vrsta kombinacije zvukova tradicionalnih instrumenata i šumova vjetra te ritualne liturgijske pjesme temeljene na tradicionalnom arapskom religioznom napjevu. Ali Chahrour studirao je kazališnu i plesnu umjetnost u Beirutu te raznim zemljama Europe pa je stvarajući trilogiju nastojao uspostaviti čvrstu poveznicu između libanonskog kulturnog naslijeđe i suvremenosti. U ovoj predstavi ta je veza ostvarena kroz dominantan lik starije žene, Leile Chahrour, (Alijeve tetke), jedne od posljednjih profesionalnih libanonskih narikača. Ona svojom dojmljivom izvedbom izražava svu bol koju izaziva gubitak voljene osobe povezujući pritom pojedine scene predstave.
Na početku predstave vidimo polugolo tijelo mladića izloženo na odru (Chadi Aoun) iza kojeg stoji stariji muškarac (Ali Chahrour) koji ga pažljivo promatra. Iz njegovog pogleda koji kao da miluje lice mladića teško je dokučiti radi li se o prizoru ljubavi ili smrti. Zatim kroz mrak probija jasan i dojmljiv glas Leile Chahrour koji pjeva Wa Habibi, liturgijski napjev pjevan u vrijeme Velikog Petka u kojem Marija oplakuje Isusovu muku. Plesači kreću u međusobno odmjeravanje, neku vrstu zagrljaja uz igru dominacije i nježnosti u kojoj su međusobni odnosi više naglašeni dugotrajnim pogledima i pozicioniranjem u prostoru. Oni se isprepliću u čvrstim i sporim, gotovo kontorzijskim zagrljajima i pokretima. Tima kao da naglašavaju izmjenu mira i tenzije zbog društvene nepriličnosti njihove veze. Solo Chadi Aouna u kojem decentnim pokretima torza bez pomicanja (jer su mu noge zarobljene u Leilinom šalu. koji bi mogao simbolizirati ženske grudi u smislu predominantnog majčinstva ili okova religije) s jedne je strane sramežljiv, a s druge strane senzualan. Upravo je čar ove predstave ta neodređenost znakova koje nam nudi susret s različitim kulturama navodeći na različita tumačenja.
U tom neobičnom plesu naizmjenične dominacije Ali čvrsto stišće Chadija u gotovo neugodnim zagrljajima da bi se poslije sasvim predao u njegove ruke. Chadi ga potom podiže i tako mu doslovce oduzima tlo pod nogama, a Ali se prepušta i opušta lebdeći u njegovom zagrljaju. Plesači to izvode s neuobičajenom lakoćom tako da se dugo i polagano spuštanje Alijevog tijela gotovo neprimjetnim klizanjem na pod čini kao nešto posve prirodno.
Scena se ritualno višekratno ponavlja dok naposljetku Alija doslovno ne pregazi crni zid sastavljen od scenografski zgodno osmišljenih poslaganih zvučnika. Pomno dizajnirana teatarska rasvjeta i scenografija Guillaumea Tessona svojim izmjenama toplog i hladnog svjetla sugerira toplinu intime dvoje ljudi i okrutnu realnost, dok štura ali sasvim dovoljna scenografija odvaja prostor smrti koji sa sobom nosi Leilino zapijevanje nasuprot prostora života koji donosi ljubav.
© Jasna Čižmek Tarbuk, PLESNA SCENA.hr, 15. srpnja 2024.
The Love Behind My Eyes
režija i koreografija Ali Chahrour
izvode: Leila Chahrour, Chadi Aoun, Ali Chahrour
glazba Abed Kobeissy, oblikovanje svjetla i scenografija Guillaume Tesson, tipografija Ali Assi | grafički dizajn Chadi Aoun | tekst Isabelle Aoun, fotografije Christian Altorfer
