Plesna scena.hr

Magnetizam nevjerojatne izvedbe

41. Tjedan suvremenog plesa Zagreb, 7. – 14. lipnja 2024.: CocoonDance Company, Vis Motrix, kor. Rafaële Giovanola

• 
  
  Njemačka skupina CocoonDance gostovala je u Zagrebačkom plesnom centru još u veljači 2020. s predstavom Körpertreffer (vidi ovdje), da bi u studenome premijerno predstavila i rad Body Shots u koprodukciji sa ZPC-om, u kojem su nastupili i domaći plesači Marin Lemić i Elenonora Vrdoljak (vidi ovdje). Vis Motrix prikazana na 41. Tjednu suvremenog plesa, raniji je rad istog autorskog tandema – koreografkinje Rafaële Giovanola i dramaturga Rainalda Endraßa. Premijerno prikazana 2018. godine u Bonnu, momentalno je postala uspješnicom koja redom osvaja kritičare i oduševljava publiku, što se potvrdilo i ovom prilikom.
  
  Publika ostaje bez daha, obuzeta hipnotičkim, strogo kontroliranim ritmom iznenađujućeg minimalistički oblikovanog kretanja, koje četiri plesačice nepomućenom snagom, intenzivno razvijaju kroz četrdesetak minuta. Kritika hvali koreografsku invenciju očuđenja ljudskog (naglasimo ženskog) tijela, posve prožetog stranim karakterom nejasnog hibrida – u prvom dojmu animalnog, ali možda ipak ne biološkog porijekla. Člankonošci ili ljuskari, a možda i motorizirani mehanizmi, u idućem trenutku preobražavaju se u demonski udaljene no ipak zavodljive, četveronožne mačke (možda i predatore?) naopakih udova. Što znači poluživa priroda i koja je mjera razlike između čovjeka, kiborga i robota? Je li lutka koja se kreće ujedno poluživ stvor i može li se u tom slučaju nazvati poluživotinjom? I opet, povratak na pitanja trajno upisana u tjelesnu egzistenciju: odakle na razini jedinke dolazi to što pokreće mehanizam organizma?; kako na razini društvenih struktura locirati faktor kontrole u realizaciji poretka?
  
  Junakinje ove koreografije nisu ljudskog roda i u pokušajima njihove identifikacije razvija se neodoljiva dramska draž ovog sjajnog fizičkog teatra, koji za razliku od antičke tragedije ne rješava problematiku pojedinaca i društva, već pitanje susreta različitih vrsta. Pritom drama nastaje u sudaru bića na sceni s publikom. Ljudskost kao i moralnost često se metaforički objašnjavaju kroz opise vertikalnosti. Prvi hominid nazvan je homo erectusom, „uspravnim čovjekom“; bazično dostojanstvo čovjeka postojanog u osobnom integritetu opisuje se kao „uspravan stav“, dok se sofisticiraniji koncept etičke uzvišenosti ističe izrazom „moralna vertikala“. U distopiji ove koreografije nema mjesta stabilnoj ravnoteži dvonožnog stava, nema vertikalnosti s kojom bi se gledatelj mogao poistovjetiti.
  
  Crni kostimi prianjaju uz tijelo poput druge kože i čine čitljivim anatomsku strukturalnost tijela. Prepoznatljiv humanoidni oblik poveznica je s kojom gledatelj rezonira, ujedno formalna osnova neotklonjive sugestije da ovdje gledamo mračnu projekciju evolucije ljudskog roda. Ležeći stav ili horizontalna položenost tijela uz podlogu, označen je kao nulti stupanj nepomičnosti, a time i neživosti koja uokviruje scensko zbivanje. Dinamika koreografije u ideji i vokabularu razvedena je u odnosu na tlo i aktiviranje niske kinesfere, kao niz serijalnih tema odnosno bogatih varijacija između polusjedećeg i četveronožnog položaja. Simbolički je posebno istaknut čin udaha, koji napinje prsa u krivulji odizanja kralježnice od tla; njime otpočinje izvedba, a nakon gašenja epizoda pojedinih pokreta u horizontalnom zamiranju, na taj znak aktivira se novi ciklus kretanja. Figure odraza od tla i priljubljenosti kralježnice uz pod, stvaraju kontrastnu napetost u kojoj slika tijela oscilira između dojma perfektnog, samovoljno i nezaustavljivo pokrenutog organizma, ali i masivnog volumena na strojnoj traci, klizećeg bloka neke građevne komponente.
  
  Nepersonalnost izvođačkih likova, pozornost u detaljima oblikovanja homogenosti kolektivne forme i rahlosti grupiranja, uz postupne naznake bezlično određenih i tek privremenih liderskih pozicija, geometrijski uzorci u oblikovanju prostornih relacija – sve su to elementi vrlo stroge formalizacije, oslonjene na jasno izraženu konceptualnu nit. Ta nit osnažena magnetizmom nevjerojatne izvedbe (Cristina Commisso, Eleonora Vrdoljak, Fa-Hsuan Chen, Margaux Dorsaz) na scenu donosi brojna pitanja, a time i nepreglednu obilnost značenja – od vizualnih kodova informatičke estetike zasnovane na matematičkim algoritmima do angažiranog odnosa prema idejnom uvjetovanju tjelesnog identiteta. Pre-oblikovanje ljudskosti uz veliku koncentraciju posvećenu linearnim istraživanjima i preklapanjima „niskih puteva“, više zabavljena temom teritorijalnosti nego cjelovite prostornosti, sofisticirano i izdaleka uvlači u svoju gravitacijsku zonu konzekvence tehnologije umjetne inteligencije i ideologiju tla iz koje se gradi društvena struktura nacionalnih zajednica. Pored ove interpretacije, sigurno je da će svaki gledatelj izaći s vrlo osobno obojenim dojmom o tome što je to, iz čega proizlazi magična očaranost ovom izvedbom.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 21. lipnja 2024.
  
  Vis Motrix
  koreograf Rafaële Giovanola
  izvode: Cristina Commisso, Eleonora Vrdoljak, Fa-Hsuan Chen, Margaux Dorsaz 
  dramaturgija, koncept Rainald Endraß, kompozicija, zvuk Franco Mento, svjetlo, prostor Gregor Glogowski, kostimi CocoonDance
  potpora Nationales Performance Netz, International Guest Performance Fund for Dance, which is funded by the Federal Government Commissioner for Culture and the Media.

Piše:

Jasmina
Fučkan