Plesna scena.hr

Crni zmaj i krijesnica

CirkoBalkana, festival suvremenog cirkusa, 3. – 9. lipnja 2024. (2): Usaniningen, Black Kite – The Pulse of the Soul; Cie Ar-Alice Rende, Fora

• 
  
  „Kao i svi drugi oblici izvedbene umjetnosti, cirkus mora upravljati ključnim dramaturškim parametrom: prostorom. Taj prostor može biti vrlo prostran kao kod konstrukcija za leteći trapez i kod promenada u javnom prostoru, ili vrlo malen (…)“ (Jean-Michel Guy, iz uvodnika programske knjižice). Ovogodišnja CirkoBalkana predstavila je izniman izbor predstava okupljenih oko teme Barijera, fizički zadanih ograničenja koja sapinju ili baš obratno, po onoj Spinozinoj tezi da je sloboda spoznata nužnost, izazivaju i otvaraju nove kreativne prostore djelovanja. Festival je razapeo šator kraj Pogona Jedinstvo i Kluba Močvara, proširujući na tjedan dana ovu rijetku umjetničku oazu u Zagrebu, u kojoj nema glamura, taštine, nervoze i drugih transparentnih manifestacija suvremene kulture.
  
  Festival je otvorila Usaginingen („zec-čovjek“), japanski audio vizualni umjetnici Emi i Shinichi Hirai, i njihovo dijete koje između roditelja (koji su smješteni unutar svojih instalacija) i ispred vizualno pokrenutog platna izvodi uvertiru neprestanog slaganja elemenata u neku konstrukciju koju onda poruši, da bi onda ipak prepustilo scenu roditeljima. Predstava Black Kite – The Pulse of the Soul / Crni zmaj – Puls duše, angažirani je, ali više poetični rad, audio-vizualni performans u kojem Emi na lijevoj strani scene, u svojoj složenoj i duhovito sofisticiranoj tehnici grafoskopa konstrukcijski povezanog s pedalirajućim valjkom, oslikava, animira, vizualizira ono što Shinichi, smješten na desnoj strani posreduje zvukom svojeg instrumentarija. Ili je obrnuto. Njihova živa i ravnopravna izvedba u dva medija, s obje strane platna na kojem je vidljiva animacija „tematizira incident izazvan ilegalnim odlaganjem industrijskog otpada na otoku Teshima u Japanu, gdje autori trenutno žive, stavljajući ga u odnos sa svakodnevnim životom tamošnjih stanovnika“. Njihova priča se slaže kroz male simbolične znakove i apstraktne oblike, dinamiku glazbe, agresiju i smirenje boja, harmoničnu ljepotu formi od kamenčića i školjki, i u konačnici je jedno neobično, nepretenciozno i lijepo iskustvo umjetničke zaigranosti. Obitelj Hirai donijela je svoj otok sa sobom.
  
  Isti dan je Maria Palma Company iz Španjolske trebala izvesti The Submerged Voice / Potopljeni glas, prema svemu sudeći, začudnu predstavu smještenu u vodu, i ograničenu stjenkama akvarija. Nažalost, te večeri je velika voda s visina opstruirala ovu izvedbu Marie Palma koja je trebala biti izvedena vani, iza šatora. O čudesnom dvojcu Istine, žongleru Manceauu i mačku Candideu (a nije slučajno da candide na francuskom znači iskren i još pri tom priziva onaj Volterov nastavak „ili o optimizmu“) i Bertu Vanden Berghu koji se našao u „krajoliku od 681 zamke za miševe i štakore“ s jednom rotkvicom napisala je kolegica Marjanić (više ovdje).
  
  Ovaj izvrsni, svježi i rijetko zanimljiv festival završio je u subotu, 8. lipnja predstavom Fora portugalske umjetnice Alice Rende. Rad je pokazan još u fazi nastajanja u Zagrebu u ožujku prošle godine (vidi ovdje). Fora na portugalskom znači vani, a prvo što nas dočeka u cirkuskom šatoru je velika prazna kutija u obliku uspravnog kvadra. Načinjena od prozirnog pleksiglasa – ne skriva ništa što bi moglo biti unutra. U programu se navodi : „Oslanjajući se na Houdinija i tradicionalne kontorcionističke tehnike (vještine ekstremne fleksibilnosti), Fora vodi ovaj žanr u sasvim novom smjeru“. I da, nakon što se publika smjestila svjetlo se gasi na svega par trenutaka i pali se reflektor osvjetljujući samo kutiju u kojoj je sada Alice Rende. Ne stižemo razmišljati kako se ona tako brzo našla unutra jer kreće njena igra koji plijeni. Ispočetka je gotovo dječje nevino zabavljaju mogućnosti igre sjena u kutiji, no to joj ubrzo dosadi i počinje biti svjesna svoje zatočenosti. Fascinantno je i bolno promatrati borbu za slobodom te žene-gume / zatočene životinjice / ptičice u kavezu. Njezina vještina je neupitna, a u službi prijenosa osjećaja klaustrofobije, neuklapanja, bezizlaznosti, potlačenosti ona postaje vrisak.
  
  Osjetna je bila napetost i sućutna nelagoda koja se pronijela gledalištem. Taj tjelesni visak kulminira u stvarni grleni urlik i pri finalnom pokušaju Alice se domogne vrha kutije i sjeda na nju. Olakšanje, otpuštanje, uživanje u mogućnosti širenja ekstremiteta kratko traje (kao i početna igra s kutijom) i sad treba sići dolje. Nova prepreka, novi pokušaji još jedan korak dalje. Uspjela je i to, i što sad? Stopala su na tlu, ništa ju ne sputava no kako se biva bez ikakvog okvira? Kako se postaviti? Na što se osloniti? Njezino tijelo prolazi kroz toliko oblika i nivoa kretanja u traženju nekog svog uporišta, nekog sigurnog mjesta? Ponovno koristeći element začudnosti na scenu uklizi još jedna providna kutija, ali vidno manja, do te mjere da momentalno stvara pitanje: Pa nije valjda ovo to mjesto? Ali je. Alice vadi treću, najmanju kutijicu – lampiončić, uvlači se na sigurno i zatvara poklopac za sobom. Ponovno mrak, ali u njemu titra svjetlost lampiona obavijenog tijelom. Poput krijesnice u tami.
  
  © Maja Đurinović i Anja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 15. lipnja 2024.

Piše:

Maja
Đurinović