Plesna scena.hr

Neugasive manifestacije života

Antisezona 23, Blok 5 Niše, kristali, korijenje MSU: Objekt plesa i MSU, O, kor. Sonja Pregrad

• 
  
  U sklopu posljednjeg, petog bloka ovosezonskog programa Antisezona – niše, kristali, korijenje, u MSU je premijerno prikazana predstava Sonje Pregrad kreirana u suradnji s timom afektivno raznobojnih plesača (Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Lana Hosni, Anna Javoran, Nika Pećarina i Eva Priečková). Po ulasku u dvoranu posjetitelje dočekuje neočekivana instalacija – plesači zamrznuti u koreografiranim pozama smješteni su na skeli iznad prvih redova gledališta. Odjeveni u koloristički i teksturno različite kostime (pletivo, čipka, lateks, platno, traper), sa stiliziranim frizurama stvaraju tableau vivant bujne vizualne raznovrsnosti i statičnog trajanja. Kompozicijski aranžirani, artificijelni i neprobuđeni, nalik su stvarima, objektima. Možda usporedivi sa šarolikošću motiva postavljenog stola omiljene slikarske teme mrtvih priroda – vanitas – iz 17. stoljeća; možda bliski japanskoj ikebani. Ozračje estetske tuge ugašenog života kroz izvedbenu dinamiku od narednih sat i pol trajanja, vrlo postupno se energetski puni. Poetički ton prolaznosti protkan je misterijom početka, nastajanja života, kao da je vođen pitanjem odakle ishodišno dolazi energija prije no što uskovitla mogućnost transformacija. Smrt se možda već i zbila, u tome smislu skelu iz početnog prizora može se shvatiti i kao splav, preostali trag katastrofe.
  
  Proces oživljavanja statičnog stanja i raspršivanja suženog prostora temeljna je vodilja izvedbenog konteksta, koji je neverbalan, u kojemu se oblikovno prožimaju pokret, zvuk i cjelovita osjetilnost u vrlo slobodnom spletu rahlih no postojanih veza. Stanje tijela ne razlaže se kao forma nego kao inklinacija. U nagnuću za tjelesnim magnetizmom približavanja, koji se spontano pojavljuje, zgušnjava i razrjeđuje, plesači reagiraju na svjetlost i na međusobna afektivna strujanja. Postupno klize sa skele, razilaze se niz obje strane gledališta svatko ocrtavajući svoj put i silaze na scenu, gdje se uspostavljena živost raspršuje u niz zasebnih figuracija pokreta, a prostor postaje titravo gust, rasplamsan i potom opet ugašen. Granulirana struktura puna unutrašnje heterogenosti odlikuje sve elemente, od već spomenutih kostima (Bruna Jakupović) do zvučnog ambijenta (Nika Pećarina, Martina Gucić). Vodilo se računa o isticanju osjetilnih pojedinosti, doziranjem izravne komunikacije pogledom, teksturnim bogatstvom kostima koji naglašavaju različitost taktilnih doživljaja, promišljenim zvučnim krajolikom upletenim u tijela plesača i u gestualnim detaljima koreografije, poput kušanja zraka isplaženim jezikom.
  
  Najdojmljivija je ambijentalna dimenzioniranost zvučne slike u kojoj motiv zasićene šumovite tišine prirodnih procesa postaje generator kolažiranja najrazličitijih zvukova – pirkanja, hujanja, hukanja, kapanja, zrikanja, pucketanja, hrapavih te mekanih, svijetlih i tamno teških šumova. Prema kraju, upravo u zvuku i vibraciji očituju se neugasive manifestacije života. Iz probuđenih tijela prolama se polako ton za tonom i nastaje višeglasna skala. Prvo odjekuje utopljena u mraku, prizivajući nepoznata kozmička prostranstva, a zatim se razmahuje u niz partikularnih songova na različitim jezicima, ne posve razumljivih tekstualnih dionica, otpjevanih na engleskom, latinskom i hrvatskom jeziku. U umjetničkoj izjavi kojom je autorica popratila najavu predstave, istaknula je da ju je zanimala „mogućnost kompozitne koreografije kolektivnog tijela.“ Međutim, slobodno klizeća dinamika izvedbe s koreografskom otvorenošću improvizacijskim reakcijama, niti u jednom trenutku nije nudila slutnju o iznenadnom dramatičnom završetku, kakav je postignut. U tom se kraju doista razotkriva drukčija, oduhovljena dimenzija tijela, rezonancija vitalističkih kretanja i duh neosobne kolektivnosti.
  
  Na prvu, lapidarni no nepronični naziv O, nakon odgledane predstave otkriva svoj višeznačni karakter. Može se čitati kao grafem otvorenog vokala, onoga koji iznosi unutarnju šupljinu u vanjski prostor i u jednom dahu uspostavlja kruženje energije između jedinke i okoline. Jednako tako može se čitati kao neverbalni vizualni znak – kao krug neprekinutog tijeka transformacija u prirodi. U tome smislu, O daje naznaku začimanja i otvorenosti oblika neizvjesnom tijeku trajanja, čime snažno priziva i značenje riječi održivost. No jednako snažno, zbog istaknute vokalne dionice koja čini finale predstave, O priziva svečanost oratorija, zvučnog krajolika satkanog od suglasja prirodnih sila.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 20. studenoga 2023.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 25. studenoga 2023.)
  
  O
  ideja i koreografija: Sonja Pregrad u suradnji s:
  izvode: Ivana Bojanić, Viktoria Bubalo, Lana Hosni, Anna Javoran, Nika Pećarina, Eva Priečková
  glazba i koncept prostora Nika Pećarina, kostimografija Bruna Jakupović, scenografija Liberta Mišan, oblikovanje svjetla Ema Kani, voditeljica zvuka Martina Gucić, vizuali Lana Lephamer, asistentica produkcije Tea Kantoci, tehnički voditelj Tomislav Maglečić, fotografije Nina Đurđević
  produkcija Objekt plesa u sklopu Antisezone 23 u suradnji sa MSU
  Financijska podrška: Grad Zagreb, Ministarstvo kulture i medija RH, Life Long Burning, Zaklada Kultura nova

Piše:

Jasmina
Fučkan