Plesna scena.hr

Utjelovljujući lokalni krajolik

Biennale Novog pokreta, 23. - 27. rujna 2023., Nacionalni park Paklenica: Ljuska, eksperimentalna izvedba vertikalnog plesa, umjetničko vodstvo Julie Taffe i Marija Šćekić

• 

  Suradnja Marije Šćekić, pedagoginje, koreografkinje i redateljice, začetnice vertikalne plesne umjetnosti u Hrvatskoj i Aeriosa Dance Society iz Kanade rezultirala je pokretanjem interdisciplinarnog međunarodnog projekta Biennale Novog pokreta u okviru kojeg su se tijekom godine na odabranim lokacijama Zadarske, Osječko-Baranjske, Ličko-senjske i Šibenske županije održavala različita događanja.

  Tako su se od 24. do 27. rujna u kanjonu Velike Paklenice, u okviru pilot-projekta hibridne vizualne i plesne umjetnosti – događaja okupljenih pod temom Adaptacije, održale eksperimentalne plesne radionice pod umjetničkim vodstvom Julije Taffe iz Kanade i Marije Šćekić, dok je posljednji dan, 27. rujna predvečer održan program vertikalnog plesa pod naslovom Ljuska. Riječ je o koreografiji za specifičnu lokaciju  u izvedbi plesača Aeriosa Dance Society (Meghan Goodman, Chandra Crown, Cara Siu, Alex Tom i Vince Virr), nakon čega je održan okrugli stol u posjetiteljskom centru Podzemni grad Paklenice, otvoren za širu javnost.

  Izvedba programskog triptiha naslovljenog Ljuska započela je na samom ulazu u kanjon Paklenice. Prvi dio izveo je plesni par viseći neposredno iznad površine tla. Jak vjetar koji je puhao kroz kanjon povremeno bi prisilio izvođače da se zalijepe za stijenu i miruju dok ne prođe nalet. Plesači obučeni u kombinezone i platna maskirnog motiva u raznim nijansama modro plave i crne stvarali su slike pripijeni uz stijenu, pokrećući se ili mijenjajući smjerove, jasno govoreći da se radi o uvježbanim, senzibilnim profesionalcima. Drugi dio izvedbe činio je kratki solo plesačice obučene u kombinezon boje kože ili kamena. Locirajući se visoko gore iznad glava publike, kao u improviziranom prirodnom gnijezdu, tijelo stopljeno s bojom okoliša polagano se spuštalo, istraživalo prostor i položaj tijela u odnosu na konfiguraciju ogromne stijene. Ta prva dva kraća rada bili su edukativan prikaz mogućnosti i ograničenja vertikalnog plesa kojima je publici dano do znanja koliko je zahtjevno i riskantno kretati se viseći nad zemljom; okušati se u iznimno ograničavajućim uvjetima koji istovremeno prizivaju osjećaj slobode i lakoće.

  Treći dio programa pomaknuo je izvođače i publiku prema otvorenoj pećini Ljuska. Nitko nije pripremio publiku na iznenađenje trećeg dijela prezentacije gdje se u polumraku, osvjetljeno samo jednim izvorom svjetla, održala začudna i zadivljujuća igra tijela, dinamičnog objekta u prostoru Ljuske – poluotvorene špilje, dojmljive izgledom, veličinom oblikom i bojama, jedne od značajnih ambijenata kanjona Velike Paklenice.

  Performans je započeo po već prigušenom dnevnom, tj. večernjem svjetlu na podu pećine, a završio po mraku nakon što su se svi sa visine od 30 do 40 metara ponovno spustili na tlo. Veranje po strmim zidovima lokacije, podizanje konopcima na određenu visinu, korištenje različitih početnih vremena i slaganje kolaža koreografskih kompozicija vješto je iskorišteno kao uvod u najatraktivniji dio večeri: igre u zraku petero plesača koji su viseći nad glavama promatrača u polumraku pećine izvodili plesne i koreografske sekvence do kojih su došli eksperimentirajući tijekom priprema i probi. Oni su se, jedan po jedan, dizali i postavljali na svoja mjesta gradeći skulpture od tijela u skladu s prostorom. Kada su se svi našli na određenim pozicijama, u polumraku su se osjenčane siluete iskristalizirale u nadnaravne slike koje su izazivale brojne asocijacije (životinje, šišmiši, čahure, padobranci, plesne figure rock and rolla, zmija, zagrljaj, konekcije...). Uz snažni vizualni doživljaj pažnju je plijenila povezanost, istinska podrška i suradnja plesača, čija životna sigurnost pri tome ovisi o znanju i spremnosti kolega i riggera.

  

  Kroz interakciju i istraživanje izvođača i voditeljica projekta Marije Ščekić i Julie Taffe ostvarena je snažna povezanost s prirodnim ambijentom, ideja kamuflaže u sva tri izvedbena dijela. Ostvarena je pokretom, izborom lokacije i kostimom koji je ovdje nastao u suradnji s vizualnom umjetnicom Sarah Fuller u sklopu projekta Adaptations. Koristeći proces fototiska cijanotipije, lokalno bilje i lišće je uz pomoć mediteranskog sunca, stvorilo izravnu vezu između stanovnika ekosustava Paklenice, zemlje i neba. Ovi kostimi specifični za lokaciju stvaraju direktnu vezu s florom i faunom utjelovljujući lokalni krajolik tijekom predstave. Stapanju s prostorom pomogla je i zvučna matrica koja je uključila snimke izvornog glasanja ptica iz kanjona.

  Projekt se bavi temom preživljavanja, nedovoljno zaštićenom florom i faunom te čovjekom i njegovom odgovornosti u današnjem društvenom okruženju; ljudskim nagonima za preživljavanjem, ali i poštivanjem prirodnog okruženja koje nam je dano na korištenje kao filozofsko, antropološko i egzistencijalno pitanje.

  

  Nakon iznimnog uspjeha ovog pilot-projekta, potvrđeno je da se nastavlja suradnja Nacionalnog parka Paklenica i umjetničke organizacije Histeria Nova, te je najavljen nastavak rada na koreografiji koja će pod istim naslovom Ljuska i na istoj lokaciji u Paklenici imati premijeru u sklopu Biennala Novog pokreta 2025.

  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 16. studenog 2023.

  Ljuska, eksperimentalna izvedba vertikalnog plesa
  Izvedba održana: 27. rujna 2023., Nacionalni park Paklenica
  Umjetničko vodstvo i koreografkinje: Julie Taffe, Marija Šćekić
  Izvođači: Aeriosa Dance Society (Meghan Goodman, Chandra Krown, Cara Siu, Alex Tam)
  Autor fotografija: Marko Lorenzo Blaslov

Piše:

Sanja
Petrovski