Plesna scena.hr

Poigravanja s konceptima fikcionalizacije

Sounded Bodies, festival izvedbenih umjetnosti, Zagreb, 6. – 10. listopada 2023.: Udruga Domino, Primavera dei Teatri, FIBA, Neuspjeh, autori Micaela Fariña, Gonzalo Quintana

• 
  
  Festival Sounded Bodies u organizaciji Udruge Domino zatvoren je premijerom predstave Neuspjeh, koja se šarmantno i kritički jasno poigrava s ljudskim slabostima pred iluzijama uspjeha, slijepim pjegama na ambicijama i predimenzioniranim očekivanjima. Izvedba je rad uigranog umjetničkog tima iz Argentine koji veže desetogodišnja suradnja, glumice i pjevačice Micaele Fariñe te redatelja Gonzala Quintane, a predstavlja rezultat razvijanja ideje tijekom njihove zagrebačke mjesečne rezidencije. Predstava je oblikovana kao osobna ispovijest pjevačice Micaele Fariña koja, kako pokazuje kućna video snimka, pjeva već sa šest godina 1989. godine, i oduvijek, redovito na obiteljskim božićnim proslavama u kojima kroz cijelo djetinjstvo živi tradicija kolektivnog pjevanja rodbinskog dječjeg zbora, a zatim navodi sve audicije na kojima su je odbili, čak i na castingu za snimanje reklame za čokoladu Opera. Micaelin neuspjeh predstavljen je kroz činjenicu da ona nikada, unatoč redovitim satovima pjevanja, nije uspjela zapjevati na opernoj pozornici nijednog kazališta, niti u Buenos Airesu, niti u Veroni. Pjevačica koja je prema pojednostavljenom objašnjenju svoje bolesti alergična na zrak, zbog astme ne uspijeva izvesti operu do kraja. Zvuči tužno, a možda ipak malo zabavno poput filmske priče o Florence Foster Jenkins iz 2016. godine? Zapravo je jako zabavno, a u isti mah i brehtijanski poučno.
  
  Istinski dramska tema, težnja ka življenju sna, pružila je mnogo prilika za dramaturška poigravanja s konceptima fikcionalizacije u tretmanu istinite priče, odnosno realityja, koje nisu propuštene. Postupak autofikcije, ovdje je obilato obložen dokumentarnim materijalom – fotografijama iz privatnog albuma, obiteljskim video snimkama, preslikama osobnih dokumenata pa i rendgenskim snimkama, sve u cilju uvjeravanja u autentičnost svjedočanstva o iskustvu promašaja i nerealizacije najveće životne želje. S druge strane, kolažiranje medija, vidljivi šavovi i skicozne upute za izvedbu od početka ukazuju na konstrukcijsku narav izvedbe, doslovno pune modusa prepjeva i prijevoda.
  
  Izražena žanrovska melodramatska nota dosljedno je vođena ali odigrana s puno mjere pa izvođačica ne zapada u izraženo pretjerivanje koje bi odvratilo empatijski odgovor gledatelja. Stoga je iluzija o svjedočenju istinskom naporu jedne žene suočene s neuspjehom vlastitih snova kroz cijelu predstavu očuvana, gotovo do kraja. Naoko nema izražene ironijske distance, izvođačica je posve u pokušaju suočavanja sa realitetom no istodobno su prisutni postupci očuđenja ispunjeni humorom, poput irealnog konteksta vjerovanja u vodstvo duhova predaka i običaj prinošenja ofrende u znak sjećanja na pokojnike, inherentnog mitskim tradicijama latinske i južne Amerike.
  
  Ključni biografski trenuci izneseni su u songovima. Prije planiranog puta u središte operne umjetnosti, Micaela uči talijanski posredstvom Google prevoditelja, a zatim kroz pjesmu Sono Italiano/a, priča o emigraciji u Italiju, odakle je rodom, i sada je kao šesta generacija talijanskog pretka s majčine strane zatražila talijansko državljanstvo nastanivši se u Veroni. Edelweiss iz filma Moje pjesme, moji snovi pjeva uz gitaru, iznoseći narativ o strastima svoja tri učitelja pjevanja i negativnim iskustvima, nakon čega slijedi ključna akcijska zvučna scena puna humora, u kojoj zadihana pjevačica naizmjence pokušava popratiti čak tri sata pjevanja, ubacujući se u vježbe disanja, zagrijavanja glasa i vježbanje tonova. Završni song čini umetnuta video snimka na kojoj povodom svog petnaestog rođendana Micaela svira klavir i pjeva pjesmu Celin Dion iz filma Titanic (My Heart Will Go On) pred obitelji. Dok gledamo snimku, Micaela je nalik imanentnom pripovjedaču prati blještavim i pretjerano zanesenim opisom situacije. Njezino pripovijedanje u jednom dahu, u kompetitivnom gotovo olimpijskom zanosu dostojnom komentatora utakmice (u skladu s geslom citius, altius, fortius), razotkriva nesklad između slike i interpretacije. Pomaci i iskrivljenja u pripovijesti izvrću, do tog trenutka, već uhodani obrazac vjerodostojnosti Micaelinog slučaja.
  
  Na samom kraju time je (kao i drugim detaljima) istaknuta kritika spram pasivnog gledateljskog uživljavanja, kakvo potenciraju različiti reality serijali i audicije, njegujući sportske protokole gledateljskog navijanja i izbacivanja kandidata. Angažirana poduka ove predstave iznosi krizni odnos prema realitetu, upakiran u formu humora koji je prihvatljiv najširoj publici. Osobno, godila bi mi i doza oštrijih bridova u mekanoj priči, ali ideja je iznesena dosljedno i upečatljivo. Osobna karizma glumice je upravo neodoljiva. Vrlo odmjerena transformacija izrazito je brižno dimenzionirana, pa iako pri početku pojava njene persone djeluje scenski neizbrušeno, završava s potpunom ovlasti nad publikom i uspravnim dostojanstvom dive.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 26. listopada 2023.
  
  Neuspjeh
  redatelj Gonzalo Quintana
  izvodi Micaela Fariña
  premijera 10. listopada 2023. (Zagreb)
  asistentica redatelja Kika Monte, tehnička voditeljica Mariana Castellucci, vizuali i dizajn Nicolás Pota, Malena Massat, fotofrafija Gastón Marín, suradnica za scenski pokret Irma Omerzo, tonski oblikovatelj Hrvoje Nikšić
  produkcija Udruga Domino, Primavera dei Teatri, FIBA
  partneri Pogon – Zagrebački centar za nezavisnu kulturu i mlade, AKC Attack, Zagrebački plesni centar

Piše:

Jasmina
Fučkan