Plesna scena.hr

Iz daha dolazi duh zajedništva

56. međunarodni festival kazališta lutaka – PIF, Zagreb, 15. – 21. rujna 2023.: Zero en Conducta, Mehanika duše (Eh Man Hé), red. i kor. Julieta Gascón, Jose Puchades (Putxa)

• 
  
  Na ovogodišnjem 56. međunarodnom festivalu kazališta lutaka, kao jedna od najnagrađivanijih, istaknula se predstava Mehanika duše ansambla Zero en Conducta iz Španjolske u kojoj pet animatora pokreće jednu lutku. Primili su ukupno tri nagrade – za glumačku i animatorsku kreaciju (izuzetno precizna animacija), za koreografiju (cjelokupno scensko događanje djeluje kao koreografirani pokret) te Nagradu Tibor Sekelj za predstavu s najhumanijom porukom. Ovaj umjetnički kolektiv je naviknut na nagrade. Ne samo od 2019. godine, kada je Mehanika duše premijerno izvedena na 30. festivalu Fira de Titelles de Lleida (pored tri nagrade s tog festivala, uručena im je i nagrada za najbolju predstavu Bijenala u Ostravi), nego gotovo od samih početaka, kada je Jose Puchades – Puxta pokrenuo projekt istraživanja tjelesnog pokreta Zero en Conducta, a ubrzo mu se pridružila i Julieta Gascón. U suradnji na svim elementima režije, dramaturgije i glume dvojac je realizirao višestruko nagrađivane predstave Allegro ma non troppo (2014.) i Brigitin posljednji ples (2016.), s kojom su na 55. PIF-u također oduševili zagrebačku publiku. U radu na predstavi Mehanika duše pridružio im se treći član autorskog tima David Maqueda, a sadašnjeg izvedbeni ansambl čini ukupno pet animatora, ujedno plesača i akrobata.
  
  S obzirom da rade s lutkom ljudske veličine, njihova poetika u prvi plan postavlja dijapazon suodnosa subjekta i objekta, a posebice oduševljava što to ne čine kroz konvencionalne obrasce razlikovanja između živog i neživog, koliko kroz poetičku, vrlo detaljnu razradu nijansi između potaknutog, otvorenog i oslobađajućeg te utrnulog, zatvorenog i sputavajućeg refleksa. Razrađuju komunikaciju između animatora i animiranog tijela, pri čemu su uloge razmjenjive između lutaka i osoba. Naglašavaju intuitivnost odluka u kontroliranju drugoga i prepuštanja drugome. Uz neospornu preciznost i postignutu prirodnu lakoću u animiranju pokreta lutke, možda najnježniju brigu iskazuju za razigrane detalje u simboličkim spletovima ruku i ozračenih praznina.
  
  Zračna praznina iz koje se grabi korak uvijek je s nama, iz nje dolazi dah. A iz daha i duh zajedništva, koji se doista ukazuje nakratko materijaliziran u osobito originalnom, pokretnom maskeronu sačinjenom od retorike dlanova i prstiju, nalik na drevni rimski motiv La Bocca della Verità (danas uz Crkvu Santa Maria in Cosmedin u Rimu). Sveznajući narator rođen iz gestikulacije ekstenzivnog tijela ansambla tu je tek da bi verbalno naznačio poruku odnosa prema Drugom („suprotnost ljubavi nije mržnja, nego po mom mišljenju strah“).
  
  Neverbalna predstava u kojoj se prožimanju mimika, ples i akrobacija u cijelosti je posvećena dinamičnim izmjenama odnosa pojedinca i grupe te postupnim gradacijama (sola, dueta, terceta i grupnih koreografija) koje scenografski aktiviraju samo tri sastojka – velika lutka (veliki Nolan), mala lutka (mali Nolan) i kutija koja se koristi i kao klupa i kao spremište. Nolan je lutka suhonjavog lica i tijela, dugih udova i izražajne modelacije lica, koje pod scenskim svjetlom ocrtava karakter latentno začuđenog izgleda s pomalo zašiljenim nosom i znatiželjnim očima spuštenih kapaka. Mali Nolan je njegova umanjena kopija, možda konceptualni homunkulus, biće ostvareno u alkemijskoj projekciji duše. Predstava započinje prizorom grupnog animiranja velike lutke koja zadihano trči, a dovršava se u prizoru ostavljene lutke koja naizgled pasivno potrbuške leži na sceni. Nolan je sam. Ali, uz veliko nepovjerenje vlastitim očima, on vrlo očigledno i čujno – sam i diše.
  
  Dramaturška razrada oblika života između ova dva prizora, provedena je kroz niz gotovo neprimjetnih prijelaza od definicije izolirane samoće (solo Josea Puchadesa), preko povezujućeg približavanja (Julieta Gascón i Nolan), očuđujućeg tria s razigravanjem posuđenih Nolanovih ruku (Jose Puchades, Amok Cor i Pino Steiner) do iznenadnog istraživačkog putovanja malog Nolana koji planinari raskošno oblikovanim tjelesnim, pokretnim krajolikom sačinjenim od svih članova ansambla, koji se razlijeva prostornim planovima cijele scene.
  
  Maštovito i iznimno tečno koreografirano djelo, bogato značenjima izraženima u detaljima, u magično usklađenim izvedbama mladih, zadivljujuće vještih i potpuno predanih plesača, predstava je koja obogaćuje gledatelje svih dobi. 
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 2. listopada 2023.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 20. rujna 2023.)
  
  Mehanika duše (Eh Man Hé)
  režija i koreografija: Julieta Gascón, Jose Puchades (Putxa)
  dramaturgija Julieta Gascón, Putxa, David Maqueda, pomoć u režiji i koreografiji David Maqueda
  izvođači i stvaratelji: Amok Cor, Elena Lalucat, Pino Steiner, Putxa, Julieta Gascón
  izrada lutaka Mina Trapp, održavanje i rekviziti Vicente Andreu, tehnička režija i oblikovanje svjetla David Maqueda, kostimi Claudia Fascio, skladanje glazbe Bob González u suradnji s Jorgeom da Rochom, sinkronizacija na nekoliko jezika Douglas Fowley, Piero Steiner, Neilor Moreno, Putxa, grafički dizajn Helena Carazo, video Marc Costa, Supervision from Hell Pepe Otal, Lope de Alberd

Piše:

Jasmina
Fučkan