Plesna scena.hr

Rođenje Venere i druge priče

15. Monoplay, festival plesnog sola, Zadar, 23. – 26. kolovoza 2023.

• 
  
  Iako duhoviti slogan Monoplaya glasi „Kraj kolovoza a opet solo“, riječ je o intenzivnom i iščekivanom druženju sa zadarskom plesnom scenom i njihovim gostima, u prostoru na nekoliko dana preuzetog od Kazališta lutaka Zadar. Festival su otvorile zadarske plesačice više generacija kratkom plesnom intervencijom pod naslovom Razvoj pokreta, u dvorištu kojim su dominirale tri skulpture Nives Šimatović Predovan, tri zaustavljena trenutka plesne sekvence balansa, započetog u polučučnju iz kojeg se razvija gesta noge. Ova mala izložba radova Svana Riedla (razgovor s umjetnikom pročitajte ovdje), kao hommage Nives, zagrebačkoj plesačici i jednoj od osnivačica Zadarskog plesnog ansambla koja je preminula prije dvadeset godina, ujedno nas je podsjetila i na 1970-e, i vrijeme kada je mladi kipar, inače školski kolega Lele Gluhak Buneta, osnivačice Zagrebačkog plesnog ansambla (više ovdje) fasciniran novim plesnim teatrom i plesnom plastikom tijela (i pamteći gostovanje Marthe Graham 1962 u HNK-u u Zagrebu), upijao i oblikovao linije pokreta; zaustavio ih u vremenu i zabilježio u prostoru.
  
  Uz Nives ovjekovječenu u plavom trikou na bretele i svijetlim tajicama, u organiziranoj izmjeni sola, nizu individualnih rješenja razvoja pokreta nastupile su Filipa Bavčević, Patricia Gospić, Nataša Kustura, Maja Petani, Korina Oltran, Stella Rončević, Mia Nina Valković, Mia Šare, Ines Smrkinić, Nina Pavić, Lucija Jurjević. Na zvukovnoj razini Ana Lakić je kreirala glazbeni segment, a Sanja Petrovski se verbalno uključivala u tijek izvedbe čitajući svoj, samoironičan tekst na temu razvoja (i kriza) kreativnog procesa.
  
  U glavnom programu ovogodišnjeg Monoplaya pokazane su četiri solo predstave. Prvu večer je slovenska umjetnica Mala Kline izvela svoj autorski rad VENUS: between captivity and flight. Referirajući se na znamenitu sliku Sandra Botticellija Rođenje Venere (jednu od onih pred kojima je u Firenci danima sjedila Isadora Duncan snatreći o „plesu budućnosti“) Mala Kline, kreće od formalnog elementa zlatnog reza čiji božanski omjeri uspostavljaju skladnu ljepotu slike. No njezina tjelesna igra s rezovima i pozicijom i projekcijom tijela u prostoru (kojim dominira okvir preko kojeg je napet veo) zamagljenih rubova, živa je i višeslojna, i u stalnoj mijeni prožimanja, umnažanja i nestajanja. Venerina pozicija u prostoru „između neba i zemlje“ je prostor sanjarenja, mekan i podatan u igri izranjanja tijela iz amorfne pozadine. Taj prostor koji se rasplinjava i ponovo uspostavlja održava i živa glazba Kristjana Krajnčana na violončelu, kojoj s vremena na vrijeme izvođačica pridružuje i glas, odnosno govor. S druge strane uočljivi su trenuci u kojima Kline mirno uspostavljena u vertikali slaže osoban sistem znakova, simboličnih gesti kojima se vraća kao ritualnom narativnom motivu božice u trenutku spoznaje svoje izloženosti svijetu. Zatečene i plahe, ovdje i sada, između zarobljenosti i bijega.
  
  Lada Perovski Ternovšek, zadarska umjetnica sa slovenskom adresom izvela je svoj solo rad Priče iz tišine koji je proljetos gostovao u Zagrebačkom plesnom centru (vidi ovdje). Za razliku od Venere Male Kline, kod Lade Petrovski je sve vrlo čistih i jasnih rubova. Ima šest odvojenih, autonomnih priča, koje se izmjenjuju u pravilnom ritmu projekcije i fizičke izvedbe. Uvod, Snijeg i Voda prezentirani su filmski u prostorima čiste prirode u koje se energija i emocija plesačica savršeno uklapa, i tu je, kroz kadrove, rezove, montažu, usporavanje, repeticiju sekvenci, dominantan redateljski okvir Borisa Bučinela. A autorska, filmska glazba Sebastijana Duha podržava napetost tijela i dramatičnost scena. Iza svake projicirane kratke priče izvođačica ima izvedbenu akciju, čistu, precizno izrađenu u jednom dominantnom ključu pokreta: lomnoj bjelini, crnoj senzualnosti i na kraju, u mitskoj poziciji tamne prabožice, stvarateljice bez lica. Cijeli crno-bijeli patchwork odiše umjetničkom i ljudskom tjeskobom u empatiji hladnog svemira i planete koja je izgubila boju.
  
  Treća večer je prilično odudarala od širokog obzora očekivanja i gledateljskog iskustva Festivala. Dracula and the Girl and the Gloomy Forest, „epski solo horor mjuzikl“ u tri čina čiji je redatelj i autor teksta Bence Mezeise, izgubio se u zamornoj monotoniji izgovaranja gomile narativnog teksta i ponovljenih obrazaca izvedbe. Uz nekoliko duhovitih detalja i odličnu izvođačicu Idu Hellsten koja suvereno izdržava na sceni pričanje, pjevanje i pokazivanje te kao otkačene priče, čini se da je autor malo preambiciozno krenuo u poigravanje (a ne pregovaranje) sa žanrovima, ostavši generalno na površini.
  
  Festival je zatvorio Ognjen Vučinić u izvrsnom solu Rave (on) koji je s njim i za njega kreirala Alexandra Madsen, kolegica i scenska partnerica još od njihovih dječjih početaka u pulskom Studiju Zaro. Rad koji „balansira između parodije nejasnih pokušaja da se objasni fenomen rave kulture i ozbiljnog pokušaja da se vidi u unutarnje Ja“ nastao je 2019. kada je i izveden na 36. Tjednu suvremenog plesa. Bila je to tada zajednička odluka i svijest o dovoljnoj zrelosti za novu razinu umjetničke suradnje. Izložen je njihov rave (kao jezik „društvene uspomene“), puls koji snažno diše afektivnim tijelom, energija koja se akumulira i isijava, stalni ritam koji vodi u zaumno, ali istovremeno predstava je i (samo)kritički ironični komentar popratnih manifestacija rave kulture i fake profila. Emotivna usamljenost usred plemenskog zajedništva i ritmički isprovocirane euforije, lažna pripadnost, ispomoć stimulativnih sredstava u svijetu sumnjivog Boga. Pritom je Vučinić pokazao da može rejvati sam (što je, prema programskom tekstu, bilo jedno od postavljenih pitanja) kao izvođač iznimne ekspresije i energije, fascinantan u kontroli i čistoći pokreta, poliritmiji govora i tijela. I pri toj svjesno vođenoj fokusiranosti u koju upadaju teme i slike iz svakodnevice, rijetko je topao i duhovit. Kako Vučinić već nekoliko godina umjetnički djeluje u Beogradu, ovo je bila rijetka prilika ponovno ga vidjeti u elementu i podsjetiti se o kakvom je izvođaču riječ.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 19. rujna 2023.

Piše:

Maja
Đurinović