Plesna scena.hr

Igre koje pomažu da se shvati stvarnost

24. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 21. – 23. srpnja 2023.

• 
  
  Prva večer 24. Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu iščekivana je s pogledima uprtim u hirovite visine: jedna već odrađena poslijepodnevna oluja s pljuskom budila je nadu u mirniju večer. No, prva izvedba, Sous-sol francuskog Bboya Arnauda Depreza (Bboyevska imena Fenix / Joyeux Loufock) i plesne kompanije Allongé na Trgu ispred Kaštela, ubrzo je spustila fokus na nisku zonu, u tamu izvedbenog kvadrata u koju su se ušuljavali i uklizavali plesači/istraživači, „rudarska ekspedicija na nekom planetu izvan Sunčeva sustava“. Petero plesača (Nassim Baddag, Alicia Anaïs Fuentes Sifuentes, Lilian Damango, Goran Macauley, Joshua Niany) izvrsno kombinira tehniku break-dancea sa protočnom mekoćom pokreta suvremenih tehnika, i elementima mime. Cijela priča, istraživanje mračnih hodnika (plesači imaju i lampe na glavi koje se prema koreografiji isključuju ili uključuju, i užad), proboj tunela, izgradnja baza, tornjeva, ljudski napor i stradavanje u pretapanju je s pozicijom stijene kao tijela koje krije dragocjenu rudu, koju lome i probijaju, pri čemu se izmjenjuje stalna igra između individualnog, partnerskog i grupnog. Tijela u liniji, a pogotovo zaustavljena u frizu, na trenutke se čine poput zapisa klinastog pisma, da bi se onda osjetila snaga fizičkog proboja, pogotovo u kreativnim, dinamičnim varijacijama podnog stepa footworka. Bogato razigran, tehnički virtuozan, sinkroniziran grebućim zvukom (Mathieu Bonnafous) koji podržava atmosferu rudarskog podzemlja, i odigran u nijansama tame, Deprezov Bbalet je autentična plesna napetica, i još jedna odlična predstava iz selekcije Aerowavesa.
  
  O Grand Boleru (autor i koreograf Jesús Rubio Gamo, izvedba ZPA i En-Knap) sam pisala već dvaput, (primjerice ovdje), no riječ je o predstavi kojoj se uvijek ponovno radujete. I naravno, svaka živa izvedba je jedinstveno iskustvo, no taj petak u Kaštelu Grimani, Ravelov Bolero je prizvao i nebeske sile te se predstava pretvorila u epski doživljaj. Početak, dvanaestoro plesača koji dolaze na scenu i raspoređuju u dvije napete nasuprotne linije dok je jedan od njih čvrsta točka centra scene i buduće spirale koja će se kroz repetitivne sekvence, polako razvijati, prošao je nekako mirno, kao zatišje pred buru. I onda, kako je predstava rasla, krenuo je lagani vjetar, pa snažniji, pa su krenule munje, sve nekako u ritmu i nastavku i varijaciji glazbene linije; jednostavno se tjelesno osjećala ta nova dimenzija povezane napetosti, zajednički krešendo plesača, glazbe i prirodnih sila. Velika većina publike je ostala sjediti i pod kišom (koja je također imala svoju gradaciju), da bi se 3-4 minute prije kraja, spustio vodeni slap koji je sve zaustavio. Mokri plesači i publika su se gledali sa širokim osmijesima, pustivši emocije kroz obostrani pljesak… Uistinu rijetko intenzivni doživljaj, primjeren Grand Boleru. Na sceni su bili: Luna i Nika Lilek, Silvija Musić, Endi Schrötter, Linda Tarnovski, Karlo Topolovec, Nuria Capella Florensa, Mattia Cason, Tina Habun, Davide Lafabiana, Tamás Tuza i Carolina Alessandra Valentini.
  
  Uglavnom, nebo se izdovoljilo i ostatak Festivala je prošao bez meteoroloških intervencija. Druga večer je započela je u Lođi predstavom Igralište 22 koju potpisuje Jovana Zelenović u suradnji s Margaretom Firinger. Lođa je dala izvrstan okvir za igru plesačice Margarete Firinger i bubnjara Jerka Jurina: pokret i zvuk koji se traže, provociraju, nadigravaju, slušaju i slijede. Manji, intimniji, a opet jednom stranicom, onom prema trg, otvoreni prostor kao da je, u odnosu na scenu ZPC-a (gdje je predstava premijerno izvedena i igrana) pojačao intenzitet igre i duhovitu emotivnost odnosa izvođača, koji su s jedne strane vrsni profesionalci, a s druge zaigrana velika djeca koja se kao igraju svaki sa svojim instrumentom (plesačica tijelom koje iskušava pokrete, sekvence, prostor; a glazbenik slaže svoje bubnjeve, isprobava zvukove, svira manje cjeline), a zapravo se, onako usput, otvoreno odmjeravaju i provjeravaju, i po nekom svom ključu prate. U prijevodu s dječjeg igrališta: ona je frajerica, a on ima sjajne bubnjeve.
  
  Jerko Jurin je fiksiran uz instrumente, ali i impresivan i moćan uz sjajnu konstrukciju koja proizvodi ritmove i glazbu i puni prostor, a Margareta Firinger te večeri nekako posebno zaigrana i nestašno raspoložena, kao: nesputana i slobodna jer joj kao plesačici ništa i ne treba, svojeglavo i drsko gospodari prostorom, a zapravo kruži oko fascinantnog instrumenta, dirljiva u svojim naporima osvajanja pozicije moći, i ozvučenja. (Istovremeno u svojoj logici tjelesne igre, i kad vidljivo zadovoljna uzima mikrofon, s njim će se poigrati na sve načine osim onog čemu mikrofon u scenskoj konvenciji služi.) U jednom trenutku je nemoćna othrvati se zaraznom ritmu i njezino zvukom preuzeto tijelo je iscrpljuje; u jednom drugom, kad unosi gomilu odjeće od koje joj ništa ne odgovara, bubanj je pažljivo, suosjećajno prati da još ne pogorša dramatičnu situaciju. Igralište 22 je šarmantna i duhovita, i zaigrana predstava koja ispod jednostavne čistoće djetinjeg pogleda dotiče ozbiljnije teme, onako ovlaš, unutar pravila igre, koja usprkos svakoj kreativnoj pobuni i pomaku ostaju: pravila.
  
  Rune katalonske autorice, plesačice i koreografkinje Lali Ayguadé, predstava koju je u subotu na velikoj pozornici Kaštela izvela u partnerstvu s Lisardom Tranisom vrlo je ozbiljno i složeno promišljen plesni teatar. Naslov upućuje na simbolično znakovlje drevnog pismo, a sama riječ runa gotičkog je korijena i znači tajno i šaputanje. I to je točan ulaz u tamni onkraj, „kaotični krajolik“ nekad uredno namještenog stana, u kojem „dvije osobe pretražuju ruševine, nastojeći iznova zamisliti, iznova osjetiti ono što je nekoć postojalo, nekoć živjelo. Nevini ljudi pretvaraju te ruševine u svoje saveznike, u igre koje će im pomoći da shvate stvarnost.“ (iz programskog teksta) S time da je muškarac fizički prisutan, izgubljen i usidren u taj krajolik stana, nekadašnjeg doma koji je dijelio s Njom (njezina odjeća je još uvijek tu, i ona će je mijenjati, isprobavati tijekom svojih posjeta), a Ona izbija iz različitih pukotina prostora i sjećanja. Ona i jest i nije ovdje, opipljiva vizija, sjećanje, grizodušje, pokretačka strast ili okrutna progoniteljica, izgubljena nježnost… Lali Ayguadé je, kao prvo, izvanredna, izražajna i virtuozna plesačica, koja plijeni pojavom, krhkom i snažnom, s bezbroj transformacija, a Lisard Traniso joj je ravnopravan partner. (Njihova impresivna igra i pomaknuto partnerstvo, dramatičnost i atmosfera predstave tematski priziva sjećanje na poznati kazališni komad Joséa Sanchísa Sinisterre: Aj Carmela.)
  
  Ni treća izvedba u nizu tog bogatog dana nije razočarala. Dapače, autorski solo Leather Better Andréa Givanovitcha iznimno je zanimljiv i originalan rad (još jedan iz selekcije Aerowavesa), promišljen i izrađen u jednostavnom, autentičnom osobnom ključu partnerstva s agresivnom muškom kožnom jaknom s resama. Givanovitch je vitki plesač androgine nježne figure i profinjene geste klasičnog baleta (nakon baletnog obrazovanja i profesionalne karijere u baletnoj kompaniji diplomirao je studij suvremenog plesa), koja se u kratkim zastojima probija iz tijela sapetog grubom jaknom koja kao da kaubojski kroti plesača; trzaji iz ramena, kao pokušaj oslobađanja, pokreću zamahe resa na rukavima koji proizvode dinamične, pravilne i repetitivne ritmove. Sve je u laganom, ali nezaustavljivom krešendu; skidanje jakne i odvajanje od njezina zagrljaja je mukotrpno, ekstatično, razbacanih izlomljenih dugih gesta do potpune izloženosti i iscrpljenosti. U radu u kojem je društvena i politička opresija „poprimila oblik zapadnjačke kožne jakne“, autor se referira i na osobnu temu homoseksualne osobe kojoj „cijeli život predbacuju da je previše feminiziran“ (iz programskog teksta).
  
  Kako nisam mogla ostati na trećem i posljednjem danu festivala, propustila sam, na žalost U sjećanje na… Milene Ugren Koulas, još jedan rad iz selekcije Aerowavesa. U Kaštelu je odigran i vjerujem da se tamo odlično snašao Sympósion Giovannija Leonarduzzija i Lie Claudie Latini koji smo popratili prilikom njihovog gostovanja prošle jeseni u ZPC-u (vidi ovdje), a cijeli Festival je završen na Trgu obljetničkim radom Studija za suvremeni ples i Mateja Kejžara House Bolero.
  
  U iščekivanju jubilarnog 25. Festivala, rekla bih da ovo više nije, niti može biti onaj mladenački, entuzijastički festival koji je krenuo s početkom novog tisućljeća, i otvarajući mnoge aktualne teme okupljao sve generacije plesne i proširene, izvedbene scene. U međuvremenu se uz Festival mnogo toga promijenilo u Svetvinčentu, Kaštel Grimani je ozbiljno uređen i otvoren, a Festival suvremenog plesa i neverbalnog teatra je postao turistički događaj koji (s pravom) privlači i mnogo stranaca, i time, vjerujem i nadam se, opravdava svoje stalno mjesto u kalendaru ljetnih događanja u Istri. Za nas, koji ga pratimo od početka, on je još uvijek važni kraj sezone, vikend za dušu, opušten i smiren te inspirativan u uvijek nekom novom spoju renesansne arhitekture (otvorene spram neba i ljudi) i suvremenog plesnog teatra.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 11. rujna 2023.
  

Piše:

Maja
Đurinović