Plesna scena.hr

Tražeći alternative

8. Kliker festival – festival plesa, pokreta i igre za djecu i mlade, Varaždin, 9. – 18. lipnja 2023.

• 
  
  Kliker, festival plesa, pokreta i igre za mlade, s vremenom se sve dublje implementira u grad Varaždin, a od ove godine se proširio i na županiju. Umjetnička ravnateljica festivala je Sanja Tropp Frühwald, plesna umjetnica i voditeljica hrvatske i austrijske umjetničke organizacije VRUM (sjedišta u Varaždinu i Beču), koja uz aktivnu koreografsku djelatnost sistematično radi na razvijanju sadržaja za mladu publiku, predstavama, radionicama i razgovorima koje imaju za cilj uključiti što veći broj zainteresiranih u zajedničko promišljanje stvarnosti i „mapiranje budućnosti“. Festival je zamišljen kao mjesto „gdje se svijet ogleda i stavovi se razvijaju“. Citiram dalje iz programskog uvodnika ravnateljice festivala: „Festivalski site-specific i POP UP program, izvedbe te kreativne i edukativne radionice namijenjene su školskim dvoranama, razredima i vrtićkim grupama, a samim time, kulturno-umjetnički doživljaj odvija se u mladima svakodnevno poznatom okruženju, posebno adresirajući osjetljive teme rizika i sigurnosti, tražeći alternative nasilnoj komunikaciji i vršnjačkom nasilju ili pak sjedilačkom načinu učenja i igre.“.
  
  U vrijeme lipanjskog preobilja kulturnih događanja, posebno na zagrebačkoj plesnoj sceni, Kliker ostaje malo u sjeni, izvan pogleda kulturne javnosti, ali je vrlo živ i prisutan u svom gradu. Prvi dan festivala, u subotu 10. lipnja, vidjela sam tri izvedbe koji, čini mi se, daju zanimljiv presjek interesa i tema. Uglavnom tog prvog programskog dana 10. lipnja, (9. lipnja je Nataša Govedić u Gradskoj knjižnici Varaždin održala predavanje Poetsko tijelo u plesnom teatru za djecu), u 10 sati na Sceni Rogoz varaždinskog HNK-a upriličena je interaktivna izvedba za bebe od 6 do 18 mjeseci Unseen World koju su osmislile i vodile litvanske plesačice iz skupine Dansema. Riječ je o organiziranom, mekanom  prostoru kruga, ukusno dizajniranom materijalima u kombinaciji crvene, crne i bijele boje, u kojem se lagano kreću dvije izvođačice, istih boja i bliskih materijala kostima. Naravno, sve je na podu, ispod obješenih nakupina traka od nizova mekih loptica; roditelji sjedaju uokolo kao živi zid, a bebe pužu po svom nahođenju, odvajajući se više ili manje od mama ili ponekog tate. Ponuđeni prostor nudi izbor boja, i kvaliteta površine tkanine, odnosno jastuci različitih debljina, dizajna presvlake i punjenja nude različite osjete i zvukove. Sve to u nekoj smirujućoj,  snovitoj atmosferi glazbe (Valerio Camporini Faggioni). Svakako je riječ o ugodnom iskustvu, (osim za roditelje malih radoznalaca koji su neprestano hrabro bježali iz ove pripremljene osvjetljene mekoće u uzbudljivi prostor mraka, stepenica i ogoljenog, glatkog poda), no koliko je tu interakcije između blago nasmiješenih plesačica i beba puštenih u njihov prostor, teško je reći.
  
  Litvanska predstava me podsjetila na jedan davni odlazak u Varaždin na Špancirfest 2011. kada su  SanjaTropp Frühwald i njezin suprug, austrijski glumac Till Frühwald, krenuli su s programom za bebe, a onda ubrzo i s „festivalom s kojim rasteš“. Vjerojatno nadahnuti osobnim novim iskustvom roditelja, suživota s malim ljudskim bićem, svjedočeći začudnoj dječjoj motorici i njezinom svakodnevnom razvoju kreirali su predstavu Baja Buf. Ulazilo se u meku bjelinu šatora u kojoj se razvijala uistinu zaigrana i duhovita (bez predumišljaja!) atmosfera. Koliko se sjećam, interakcija je postignuta obrtanjem pozicija: izvođači su pokušali slijediti pokrete, tehniku i tempo kretanja beba koje je to opet nekako poticalo na daljnje kretanje i veselje. I koliko znam – da, predstava je još uvijek živa.
  
  Istoga dana u 18 sati je na Velikoj sceni HNK-a izvedena predstava Pink Unicorns (Ružičasti jednorozi) španjolske skupine La Macana. Radi se o izvođačkoj zajednici oca i sina, intimnom, emotivnom i profesionalnom odnosu sazdanom na godinama tesanja zanata i brušenja vještine, beskrajnoj ljubavi ali i konkurenciji i generacijskom prijeporu. Duhovita i razigrana, tjelesno zahtjevna ali i verbalna ona je neprestano nadigravanje, beskrajno raspravljanje (ukrštenih rogova) između oca i sina, Alexisa i Paula Fernándeza, stalna promjena igrica, sve ono što uistinu čini poziciju roditelja kraj jednog tinejdžera. Pritom je otac neobično srčan, pozitivan, pun energije (i razumijevanja) pršti scenom razvidno uživajući u scenskoj igri u koju je uvukao i sina, profinjenog, mudrog mladića koji odlično parira temperamentnim napadima i provokacijama s predumišljajem starog lava (Alexis ima bujnu kosu poput grive, dok je Paulo vitak mladić uredne frizure). Predobro se poznaju, s lakoćom javno otkrivaju mane i slabosti onog drugog, pretvarajući scenu, šareni svijet igre, prilično napunjen elementima (napuhane forme različitih veličina) u poligon igre koje se razvijaju po temama, kao nekim edukativnim poglavljima.
  
  Između te dvije predstavu, oko podneva, pred kazalištem je nekoliko skupina mladih izvođača iz Austrije, Njemačke i Hrvatske, polaznika Erazmus+ projekta Exit the Room, prezentiralo male izvedbene forme, njihove autorske radove koje su, u Varaždinu, kao trećoj i završnoj rezidenciji (nakon Frankfurta i Graza) oblikovali kao intervencije u ambijent kazališnog trga s fontanom. Prvi, dramaturški i izvedbeno najčišći, zaigran i zaokružen rad predstavili su Emma Rose, Karla Špiranec, Karla Mitrović, Chiarra Aprea, Anabela Sulić, Josip Bišćan i Jura Ruža, koji mi je i napisao kratki osvrt na njihov rad neslužbenog naziva Dream Jukebox. Dakako da me njihov nastup najviše i zanimao budući da su svi hrvatski studenti iz ove grupe alumni ili studenti diplomskog studija neverbalnog kazališta na Akademiji za umjetnosti i kulturu u Osijeku, te su se u svojim istraživanjima i nastupu vodili idejom spoja lutkarskog i plesnog izraza.
  
  „Kroz istraživanje u pokretu došli smo do izvedbenog principa u kojem jedna osoba zauzima pasivnu ulogu, dok je ostali animiraju poput lutke. Takav postupak asocirao nas je na atmosferu snova, odnosno iskorak u nadrealan prostor u kojem osoba nema potpunu kontrolu nad onime što doživljava. Unutar grupe razmijenili smo vlastite snove i raščlanili ih u kategorije; subjekti (labud, čarobnjak, stršljen...), radnje (letenje, skakanje, kuhanje...), atmosfera (euforija, zbunjenost, strah...) i mjesta (podrum, otok, dvorac...). Naizgled nepovezane riječi koristila je Gospodarica snova za formiranje rečenica koje bi grupa izvođača prilikom improvizacije pokušala otjeloviti pomoću uspavane osobe. Nasumičan slijed riječi prizivao je začudnost i vječnu promjenjivost karakterističnu za svijet snova. U zadnjem tjednu rada – u Varaždinu,  raspitivali smo se među lokalnim ljudima koje snove najviše pamte, i koje su voljni podijeliti. Pojedine riječi iz njihovih iskaza ponovno smo raščlanili u spomenute kategorije kako bismo dobili neku vrstu gradskog kolaža snova koji nam je poslužio kao temelj za izvedbu.“ (Jura Ruža)
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 31. srpnja 2023.
  

Piše:

Maja
Đurinović