Plesna scena.hr

Meka, topla Crna: fekete

40. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, 12. – 16. lipnja 2023.: Omma, autor Josef Nadj

• 
  
  Nije neobično da je jubilarni 40. Tjedan suvremenog plesa započeo novim radom Josefa Nadja, umjetnika, na kojeg je ovaj Festival upozorio od samih početaka njegova proboja na međunarodnu scenu. Tada još naš zemljak, vojvođanski Mađar, bivši student glazbe i povijesti umjetnosti, glume i mime (u školama Marcela Marceaua i Étiennea Decrouxa), praktičar izvedbenih, somatskih i borilačkih tehnika Istoka, pronašao se u Parizu u području plesnog kazališta koje je tih godina imalo snažan procvat u Francuskoj. Dakle prije 35 godina, 1988., na 5. Tjednu suvremenoga plesa, koji je hrabro krenuo s proširenjem pojma plesnog kazališta i krenuo u dijalog sa suvremenom europskom scenom, ostali smo očarani i pomaknuti predstavom Les sept peaux de rhinoceros (Sedam koža nosoroga). I od tada svaki nastup Josefa Nadja puni zagrebačke dvorane, a publika produbljuje doživljaj tajnovitog, poetičnog kazališnog sanjača koji svakom predstavom zadire u neku pojedinačnu priču (bio to njegov djed, neki poznati ili prešućeni umjetnik, ili član kazališnog amaterskog društva iz Kanjiže) koju usvaja, umrežuje, utjelovljujući njezine odraze i rezonance, i koja onda postaje prepoznatljiva, opća, naša.
  
  Tri godine kasnije, 1991. Nadj gostuje u ZKM-u s predstavom Comedia tempio, posvećenoj sunarodnjaku, mađarskom piscu Csáthu Gézi, kojeg je prerana smrt spriječila u naumu da napiše komad bez riječi, samo na glazbu i pokret. Kako Nadjev teatar izmiče žanrovskim pretincima, 2003. je ponovno u Zagrebu, ali na Festivalu svjetskog kazališta s predstavom Nema više neba (Il n’y a plus de firmament), potaknutom djelom slikara Balthusa i njegovom posljednjom rečenicom Nadju: „Ne zaboravi mog prijatelja Artauda.“
  
  U ljeto 2005. Nadj zatvara 22. Tjedan suvremenog plesa u Tvornici s glazbeno scenskim ritualom traženja svjetla u najvećem ljudskom mraku. EDEN – Apocrif Codex II. part je bio postavljen kao kabuki-teatar, živa glazba na sceni prati unutarnja stanja i tjelesne napetosti izvođača. Tom prigodom saznali smo i za njegov san o fizičkom povratku korijenima i umjetničkom centru u Kanjiži na čijem je ostvarenju radio. Morala sam otići na to utopijsko mjesto u malom gradiću u kojem su nastupali najveći svjetski majstori jazza, gdje su se održavale sjajne izložbe, poetske večeri i rezidencije te gdje je počeo djelovati Regionalni Kreativni Atelje Jozef Nadj. U jesen 2009. konačno sam se našla u Kanjiži na Nadjevoj premijeri predstave Dužina 100 igala (https://www.plesnascena.hr/index.php?p=article&id=958 ) koja je najavljena kao „teatar s maskom i živom glazbom", a naslovom aludira na staru mađarsku uzrečicu koja ima značenje nečega što je uzaludan napor.
  
  „Veliki mag fizičkog teatra Josef Nadj“, kako je napisala u svom prikazu 30. Tjedna suvremenog plesa Iva Nerina Sibila „vratio se na TSP manjom formom, likovno-kazališno-glazbenim djelom Les Corbeaux (Vrane). Vrana kao simbol, kao crnilo i kao transformacija.“ I pjesma Arthura Rimbauda. Nadj u ovome radu, „uz vrišteći saksofon“, uranja u bačvu tinte iz koje izlazi kao Rimbaudova „pogrebna crna ptica“ s koje se cijedi crna boja poput perja. Da bi nas na kraju još zakucao i ritualnim ispijanjem tinte, tijelom zaposjednutim crnilom, koje u nestajanju ostavlja samo crne tragove kljuna ili kandži.
  
  Deset godina kasnije, s radosnim uzbuđenjem, prepoznajem Josefa Nadja u foajeu i dvorištu ZKM, na otvorenju 40. Tjedna (koji je ove jubilarne godine podržan osobnom prisutnošću zagrebačke pročelnice za kulturu Emine Višnić i ministrice Nine Obuljen Koržinek). Izgleda kako ga pamtim. Povučeni, zamišljeni muškarac blijeda lica i dubokih, tamnih očiju, u crnim hlačama i bijeloj košulji (crni sako je sigurno negdje odložio zbog visoke temperature), koji kao da neprestano nešto osluškuje iznutra dok pozorno prati ono izvana. Ovaj put je, u svojoj potrazi za korijenima plesa – plesa koji je odraz najdubljih ljudskih istina, zaronio u crnu Afriku. Prije toga je očistio scenu od svojih maštovitih ormara i ladica, prozora i vrata u druge, zaumne svjetove, od filozofa, glazbenika, pisaca i likovnih inspiracija. Od estetika ritualnog Istoka i zaigranog Zapada koje je tako vješto kombinirao. Čak i od kontrasta crnog i bijelog, tame (slova, znakova, mrlja) koja ostavlja otiske zaposjedajući bjelinu. Omma (starogrčki oko, vidjeti) je meka, topla Crna: fekete, izgovaraju plesači Nadjevu materinju, mađarsku riječ za crno.
  
  Skidanjem crnih sakoa otkrivaju se živi reljefi crne kože, a napeta tijela (u crnoj dvorani ZKM-a) sjenčaju se finim, toplim nijansama tame. Grupa od osam plesača, vrlo jake i osebujne izražajnosti je jedno tijelo kora u neprestanoj dinamici ritmičkih transformacija oblika i zvukova tijela. Vrlo suptilnih, asocijativnih, koje prizivaju dubinska pra- i pri- sjećanja ljudske vrste. Iako su plesači (Djino Alolo Sabin, Timothé Ballo, Abdel Kader Diop, Aipeur Foundou, Bi Jean Ronsard Irié, Jean-Paul Mehansio, Marius Sawadogo, Boukson Séré) porijeklom iz Malija, Senegala, Obale Bjelokosti, Burkine Faso i dva Konga, Omma nije egzotična plesna divljina, nego potvrda ljudske „potrebe za estetskim oblikovanjem“ i „simboličkom transformacijom dojmova“ (kako je to definirala Ana Maletić u poglavlju „Tragom arhetipova plesa“ u svojoj Knjizi plesu,1986.); profinjeno tkanje pokreta i zvuka u čijoj se potki razabiru arhetipski motivi (pokreta kao grupno i osobno osmišljenog i proživljenog, i intuitivno osjetljivog djelovanja) koje afrički plesači pod Nadjevim pažljivim vodstvom otjelovljuju na specifično autentičan način.
  
  (Tek, Nadjeva Omma povlači zanimljivu paralelu sa Posvećenjem proljeća Pine Bausch u izvedbi afričkih plesača okupljenih u senegalskoj École des Sables koju sam nedavno imala privilegij doživjeti, gdje su crna tijela donijela novu, produbljujuću kvalitetu poniranja u plesni materijal tog antologijskog djela.)
  
  Završna scena Omme priziva jazz sprovod u New Orleansu, u kojem se zajednica katarzičnim plesom oprašta od tijela pokojnika slaveći prijelaz onkraj, ali to više ne plaši, i ne ježi kožu poput kapajućeg crnog perja Vrane.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 26. lipnja 2023.
  
  Omma
  koreografija i kostimi Josef Nadj
  izvode: Djino Alolo Sabin, Timothé Ballo, Abdel Kader Diop, Aipeur Foundou, Bi Jean Ronsard Irié, Jean-Paul Mehansio, Marius Sawadogo, Boukson Séré
  umjetnička suradnja Ivan Fatjo, rasvjeta Rémi Nicolas, zvučna kulisa Tatsu Aoki & Malachi Favors Maghostut, Peter Brötzmann & Han Bennink, Eureka Brass Band, Jigsaw, Lucas Niggli, Peter Vogel, tehnička direkcija Sylvain Blocquaux

Piše:

Maja
Đurinović