Plesna scena.hr

Stari, no vižljasti mačak

28. PUF, Međunarodni kazališni festival, Pula, 5. – 9. listopada 2022.

• 
  
  Ovogodišnje 28. izdanje PUF-a (unatoč organizacijskim poteškoćama zbog globalnoga povećanja cijena od trideset posto) bilo je otvoreno u Dnevnom boravku „Rojca“ mačkoizložbom medijskoga umjetnika Petra Šćulca. Izložba pod nazivom Zašto sam u ovo ubacio mačku korespondira s mačjim zaštitnim simbolom PUF-a kao zoosimbolom, plakatnim apotropejem koji označava stanje alternativnoga teatra, nezavisne scene na domaćem tržištu, gdje njezinih devet života (devet života u europskoj, sedam života u hispanoameričkoj, a šest u arapskoj kulturi) označava jednu od mogućnosti opstanka nezavisne scene kod nas. Pritom ono što ne treba nikako zanemariti, riječ je o kazališnom festivalu sa slobodnim ulazom, gdje je ulaz omogućen i onima koji imaju mirovinu sramotnih po ovu državu 2500 kuna, poput pulskoga multimedijalnog umjetnika Josipa Pina Ivančića, koji je toga PUF-ovskoga tjedna izveo i performans o politici začepljenoga nosa – povodom organiziranja referenduma za Lungomare koji je podržala i Radnička fronta.
  
  Nakon otvaranja mačkoizložbe Šćulca, izvedene tehnikom sjene (sićušno svjetlo projicira se na sâm rad koji negdje u sebi sadrži mačji lik), uslijedila je u Kazalištu Dr. Inat plesna izvedba Tijelo #1 Kompanije Roni Chadash iz Izraela koja je predočila androginu kompoziciju (izvedba: Maya Schwartz i Ido Barak) o spojenim tijelima i dušama ženskoga i muškoga počela, svojevrsnoga animusa i anime, odnosno, kao što pjeva nad androginim Orlandom homoerotički (androgini) anđeo Jimmy Somerville: „Ni žena, ni muškarac. Spojeni smo, mi smo jedno s ljudskim licem“…
  
  Festivalska belgijsko-hrvatska koprodukcija Anno Domini 2022. – Ritual, koju je režirao Martin Paul Ebalé Zam, kamerunski multimedijalni umjetnik s belgijskom adresom, izvedena je ispred Arheološkoga muzeja Istre. Naslov koprodukcije podsjeća na sanskrtsku riječ rtám u značenju – red, dobro složeni sveti red, na što upućuje i naša riječ ob-red, kojim su se izvođačice i dva izvođača izvedbeno borili protiv povijesnoga kaosa. Pritom je jedna odrednica ob-rednosti iscjeljenja povijesnoga zla i netrpeljivosti označena sa sedam nacionalnosti te ritualne izvedbene koprodukcije, koja je izvedena u znaku kostimografske crvene i bijele. Riječ je o jedinstvenom projektu u hrvatskom glumištu; naime, koprodukcijom Anno Domini otvara se svako pojedino izdanje PUF-a, i to kao kazalište na specifičnoj lokaciji kojom se iznova istražuju novi izvedbeni topoi Pule. Sljedećega dana Martin Paul Ebalé Zam predstavio se još jednom ritualnom izvedbom – plesnom predstavom Udovica u kojoj je na Maloj sceni Istarskog narodnog kazališta s kolegicom izvedbeno utjelovio ritual odstranjivanja duše, sjene umrloga muža kojega treba emotivno rasjeći kako bi udovica (izvedba: Aurelie Pancera) nastavila život bez svoje androgine polovice. Taj je recipročan trenutak predočen činom odsijecanja predivne duge i debele udovičine pletenice; kako stoji u opisu te ritualne predstave: „potrebno je istjerati 'ženu' iz duha njenog pokojnog muža, koji opsjeda njezino tijelo, kako bi oslobodila dušu pokojnika i spasila svoju (dušu)“.
  
  Drugoga dana točno u podne na Narodnom trgu mogli smo pogledati predstavu Arkadija poljskoga teatra KTO koja tematizira stanje svijesti onih ljudi koje, primjerice poljski psihijatar Andrzej Łobaczewski određuje ponerokracijom, vladavinom političkih psihopata i sociopata. Navedeno je izvedbeno predočeno fizičkim teatrom, ritualima prijelaza o kratkoj povijesti svega, a ta kratka povijest svega odnosi na sistem nadzora i kazni koji završava poviješću ratovanja.
  
  Trećega dana vjerni pratitelji/ice PUF-a pogledali su, već nekoliko godina u programu prisutnu skupinu, francusku Orian Theatre Dance Group s plesnom predstavom SoundGraphy (režija: Mehdi Farajpour, Iranac s francuskom adresom) koja je izvedbom triju izvođačica, gotovo na način živih šahovskih figura, izvela drevni obred. Kako stoji u najavi: izvedba je „vizualno inspirirana drevnom kazališnom formom iz Irana – Ta'zieh (Ta'zīye), a koja se izvodi kao vjerska praksa u spomen na imama umrlog kao mučenika. Spomenutu formu uvijek izvode muškarci.“ Dakle, subverziju u odnosu na tradiciju redatelj postavlja u odabiru triju izvođačica (Adele Gabbanelli, Fiona Witherell i Jeanne Laktis), a njihova se izvedba pokreta, gotovo na način biomehanike, temelji na senzorima zvuka koji reagiraju na njihov pokret. Žive skulpture triju protagonistica nagih torza, u sportskim kratkim hlačicama i tzv. viteškim perjanicama na glavi (zelena, žuta i crvena perjanica) s metalnom kacigom-plaštem (riječ je o translaciji ritualne kostimografije navedenoga obreda tužaljke, naricanja) djeluju kao perzijske šahovske figure pokreta na grafički iscrtanom scenskom postamentu..
  
  Uslijedila je izvedba performansa Goli život slovenske trupe Via Negativa u Dnevnom boravku Društvenoga centra Karlo Rojc. I kao što ironijski navodi jedan od autometaopisa koji slušamo u off-u navedenoga performansa – riječ je o izvedbi sedam golih umjetnica koje jedan sat ribaju mrkve, tikvice i krastavce, a gdje je ribež postavljen točno na mjestu gdje priziva sve asocijacije na faličku moć na vlasti, i to, pridodajem, slično kao što je nekoć u izlogu izvodila ribanje faličkoga povrća Vlasta Delimar u svome konceptu Zrela žena II. (1997.). Ideju i feministički koncept potpisuje Olja Grubić, Puljanka koja živi u Ljubljani, koja je i jedna od izvođačica uz Anitu Wach, Kristinu Aleksovu, Saru Horžen, Enu Kurtalić, Lanu Zdravković i Barbaru Kurtalec. Ukratko, sedam golih umjetnica u aranžmanu sobnih lončanica Agambenov koncept golog život postavljaju u borbu protiv faličke poze moć, monolitne svijesti koja dovodi do, kako bi to kulturalni filozof Rob Riemen formulirao, „vječitoga povratka fašizma“. Ili kao što je Nataša Govedić povodom navedene izvedbe, među ostalim, istaknula: „U hrvatskom jeziku 'ribanje' ima i značenje prigovaranja, zvocanja. Protiv čega onda točno rogobori ova izvedba?“ (usp. Novi list, online izdanje, 17. listopada 2022.). Nažalost, izvedba je morala biti prekinuta uslijed ozlijede jedne od izvođačica.
  
  Pretposljednjega dana PUF-a mogli smo pogledati češki Continuo Theater s izvedbom Ovdje su zmajevi (Hic sunt dracones), koja polazi od performativa drevnih kartografa koji su tom latinskom rečenicom na kartama označavali područje obitavanja fantastičnih čudovišta, prije svega zmajeva u neistraženim područjima svijeta. U predstavi Hic sunt dracones dijelovi ljudskog tijela (u izvedbi – fragmenti lutaka), predmeti i materijali, sjedinjuju se u nezamislive krajolike, bića i priče. Svjedočimo apsolutnoj defragmentaciji misli i tijela uslijed samoće kada se ego, alter ego i ego alter međusobno ispremiješaju.
  
  Uslijedio je plesni performans, točnije multimedijska plesna predstava I am Alive (Živ sam) u produkciji TRAFIK-a (režija: Žak Valenta), a u izvedbi iznimnoga plesnoga umjetnika Tonija Flege, o čemu je Plesna scena pisala (vidi ovdje). Dakle, dok fiktivni dio, reprezentacija plesne izvedbe donosi priču o Michaelu Clarku kao sinonimu radikalne koreografske prakse, koji je doveo punk na plesnu scenu i osmislio prožimanje klasičnoga baleta, baletnih papučica, ekscentrične mode i anarhičnoga post-punk zvuka, drugi segment navedene izvedbe, onaj koji se odnosi na umjetnost performansa donosi i biografsku priču plesnoga umjetnika Tonija Flege gdje posebno ističem završnu živu sliku u kojoj umjetnik stoji na plavoj zastavi Europske unije, unutar njezinih žutih zvjezdica (Željko Kipke bi rekao: masonskih zvjezdica), a sve to u pozadini slobodarske pjesme Starman Davida Bowieja.
  
  Ovogodišnji PUF zatvoren je uličnom izvedbom njemačke trupe Grotest Maru Nimfe koji su predstavu prethodno zamišljenu na štulama izveli bez tog njima bitnog rekvizita s obzirom na to da su im štule bile izgubljene u avionskom transportu; čekale su ih na Zagrebačkom aerodromu. Sve je okončano iznimnom predstavom fizičkoga teatra Elektra (prema motivima Euripidove tragedije) u izvedbi i koreografskoj režiji Amile Terzimehić i Fatime Kazazić s Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu, gdje prema završetku vlastite tragedije Klitemnestra sve više uranja u krvavu auru vlastitoga majčinstva i Elektrinog kompleksa izvedbeno predočenoga akcijskom slikom Klitemnestrine umrljane krvave halje i mreže o bijeli zid, dok na prosceniju Elektra puzi na leđima i kida pupčanu vrpcu s majčinom matricom.

  Završno, vezano uz mačkoplakate PUF-a, koje smo mogli pratiti do 2010. godine u kreaciji Predraga Spasojevića, a nakon toga u dizajnu Feodore Gubaš Štifanić. Autorica ovogodišnjega mačkoplakata je Vita Hrgetić, studentica arhitekture, koja je odrastala uz PUF-ovske predstave i koja je osmislila mačkoplakat kao mačka (Branka Sušca) u čizmama (gojzerciama). U dihotomiji izvedbe toga mačka na plakatu vidi se samo njegov rep, čizme i mač (štap za hodanje „staroga, no vižljastoga mačka“).

  Tragom knjige Umjetnost u plinovitom stanju : Ogled o trijumfu estetike Yvesa Michauda, francuskoga filozofa, teoretičara suvremene umjetnosti i likovnoga kritičara, možemo reći da PUF svakako izmiče pred komercijalizacijom; naime globalizacija i komercijalizacija uvode svijet u kojemu je umjetnost sve bliža spotu i turističkoj razonodi nego, kako to veli Michaud, metafizičkom traženju. PUF ostaje dosljedan svojoj poetici Artaudova kazališta, njegove manifestne knjige Kazalište i njegov Dvojnik, tražeći magijski ritual koji može u gledateljima inicirati procese ozdravljenja.

  Na kraju, a s obzirom na uvodno naglašene ovogodišnje organizacijske poteškoće, svakako bih sve pohvale za organizaciju uputila i Eli Poljarević, producentskoj junakinji PUF-a. I podsjetila na razgovor s Brankom Sušcem, umjetničkim direktorom PUF-a, povodom 20. obljetnice PUF-a 2014. godine (objavljenom u Zarezu): „Zapravo, i nije bilo nekih dodatnih poteškoća. Jednako je teško svih godina; imam osjećaj da što si gluplji, lakše rješavaš problem. Nažalost, nisam glup, ali pokušat ću to ispraviti.“

  © Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 29. listopada 2022.

Piše:

Suzana
Marjanić