Plesna scena.hr

Prema lokalnim snagama

14. Monoplay, festival plesnog sola, Zadar 23. – 27. kolovoza 2022.

• 
  
  Monoplay, zadarski međunarodni festival plesnog sola u svom 14. izdanju ove je godine prvi puta, sada i formalno samostalno organizirao samostalno Zadarski plesni ansambl, što je u svom govoru na otvaranju naglasila dugogodišnja umjetnička voditeljica festivala Sanja Petrovski. Okrenutost prema lokalnim snagama nije vidljiva samo u produkcijskom kontekstu (raskid s dugogodišnjom su-voditeljicom Petrom Hrašćanec i njezinom organizacijom 21:21 sada je stavljen ad acta) nego i u glavnom programu u kojem su tri plesna sola zadarskih plesačica i samo dva inozemna gostovanja. Naglasak na lokalne in-house izvedbe/komade plesačica/koreografkinja redom poniklih iz redova Zadarskog plesnog ansambla može biti dvosjekli mač; izvedbe domaćih snaga pratila je uglavnom izvrsna posjećenost, što se ne može primijetiti u slučaju inozemnih gostovanja.
  
  Glavni program festivala je otvoren plesnim solom čiju koreografiju i izvedbu potpisuje Josipa Štulić, zadarska plesačica koja je predstavila vlastiti rad pod nazivom Beštija. Koreografija ovog komada kreće se oko zadane dualnosti odnosa ženskog i bestijalnog naznačenog u kontekstu prvog kroz senzualne pokrete, pjesme i upotrebu rasklopivog kreveta/kade dok je bestijalni dio skiciran kroz imitacije raznolikih životinja i uz naglašenu upotrebu burlesknih gesti i grimasa same izvođačice. Premda autorica u solu pokazuje višestruki talent (ples, pjevanje, imitacije) mora se priznati kako niti jedan od tih dijelova nema neku dublju dramaturšku svrhu osim prohodavanja kroz topički naznačenu dualnost koja ostaje samo formalna motivika lišena neke čvršće svrhovitosti.
  
  Drugog dana vidjeli smo solo slovenskog koreografa i plesača Jurija Konjara Biodegradables izvorno nastao 2018. koji je možda i njegov najvažniji rad nadahnut radom sa scenskim objektima, u svrhu postizanja ekološki i organski osviještenog stava o propadljivosti žive tvari i krugu života kroz koji ona prolazi. Konjar, koji je surađivao i sa Steveom Paxtonom na reiteraciji kultnih Goldberg varijacija, pokazao se kao utilitaran izvođač koji je spretno baratao s rasklopivim okvirom čija se upotreba može povezati i s analitičkim body artom šezdesetih koji je također imao aktivističko-ekološku paradigmu u pozadini. Prava je šteta da je izvedbu možda i najpoznatijeg djela na festivalu pratilo ponajmanje publike. Konjar, koji je minuciozno prolazio kroz transformacije od maskirane gusjenice do ekologa koji alatom analizira i omeđuje prostor, dobar je primjer kako rad s objektima i scenografijom može imati i izvedbenu i refleksivnu svrhovitost naznačenu naslovom komada i u programskoj knjižici.
  
  Solo Melusine čiju smo prvu, kraću iteraciju vidjeli na prošlogodišnjem festivalu autorska je suradnja Nataše Kusture i Matee Bilosnić koje su, proširivši horizont iz odnosa ženskog-animalnog, koreografiju usmjerile na širi kontekst tijela kao stroja čije je tematiziranje zaokupljalo plejadu umjetnika i teoretičara u rasponu od Gordona Craiga do Gillesa Deluezea. Dok koncept i koreografiju supotpisuje s Mateom Bilosnić, Nataša Kustura se kao izvođačica sola još jednom pokazala kao izvanredno precizna, snažna i transformativna plesačica koja je tijelo podvrgla iscrpljujućem drilu koreografije koja spaja krajnosti iscrpljujuće organske tjelesnosti i preciznosti tijela tretiranog kao izvedbenog stroja. U tom smislu sav dekorum (željezne rukavice, vertikalna rasvjeta i zamračeni prednji plan) i predtekst Melusine (srednjovjekovne legende) i nije osobito značajan, samodostatno tijelo uklopljeno u imaginarni pusti krajolik koje naglašava dojmljiva rasvjeta Saše Fistrića postaje isključivi artefakt ovog komada pa je stoga i forte izvedbe upravo kapacitiranost Nataše Kusture da taj tjelesni artefakt i ostvari, što je svakako i uspjela naočigled frenetične publike koja je izvedbu ovog djela popratila ovacijama.
  
  Na kraju trećeg dana u maloj dvorani Kazališta lutaka svjedočili smo izvedbi performansa Borisa Kadina Misao je skulptura – u svojevrsnom ekskursu od plesnog sola. Kadin, koji trenutno radi i živi u Zagrebu bio je jedan od aktera zadarske nezavisne scene prije dvadeset godina, pa je njegovo postavljanje u program festivala hvalevrijedan spomen na neka druga vremena u kojima je performans bio prevladavajući medij u iskazivanju angažiranih ideja i detabuiziranju drugosti. Sam performans scenografski je obilježen stotinama papira (pisama umjetnika slučajnim adresantima) obješenih na cugove koje raspiruju četiri ventilatora; Kadin s životinjskom maskom na licu i nožem u ruci polako kida papire uz naglašenu dihotomiju (zvučnu i vizualnu) između kapitalističke svakodnevice i eskapizma u Svemir protkane temom obustavljenog života teatra u vrijeme pandemije Covida.
  
  Četvrti dan svjedočili smo izvedbi svojevrsne veteranke zadarske izvedbene scene, plesačice i koreografkinje Stošije Zrinski u komadu naslovljenom Travelogue. Stošija Zrinski posljednjih nekoliko godina živi i radi u Londonu pa je njen rad opravdano označen suglasjem između krajolika zadarskih plaža i bučnih londonskih ulica na kojima je snimila i kakofoničnu zvučnu kulisu. U maniri kontemplativne seanse izvođačica poziva publiku da zajedno pogledaju melankolične slike zadarskih eksterijera projicirane na zidu da bi potom nastavila tjelesni dijalog između smiraja lokalne sredine i gužve Londona. Zrinski, čija tjelesna ekspresija posjeduje rijetko viđenu gipkost i senzitivnost elongiranih pokreta izvedbu je simbolički počela pripravljanjem, a zaključila ispijanjem šalice kave spajajući svoje dnevne rutine i putovanja na efektan način. 
  Završna točka ovogodišnjeg festivala bila je izvedba Sola mađarske skupine Hodworks čija voditeljica i koreografkinja Adrienn Hód okuplja mnoštvo izvođača različitih habitusa; od glumaca, akrobata, plesača do performera. Sola su zanimljiv složenac teatra, plesa i performansa sastavljen od nekoliko odvojenih izvedbi troje izvođača koje tematiziraju tipične postmodernističke motive poput identiteta, rodnosti, ženske emancipacije, gay kulture i drugosti. Bolji dio ovog složenca su crnohumorna parodija na Evin prvi grijeh i ples gay-macho muškarca koji priziva estetiku madridskog emancipacijskog pokreta Movida madrileña i pop art Eduarda Arroya. Puno slabiji učinak na mene je imao dio koji gledatelje navodi na prisilnu interakciju s izvođačem. Forma višestrukih, sukcesivnih performansa koji su samo dijelom plesne provenijencije možda je i znakovit odmak od festivalske norme plesnog sola. Očijukanje s teatrom i drugim izvedbenim medijima viđali smo i prošlih godina u izvedbama Fanny & Alexander ili Jonathana Burrowsa, pa je gostovanje Hodworks u tom smislu i dobrodošlo programsko osvježenje u ovogodišnjem programu.
  
  Kao voditelj razgovora s izvođačima i publikom moram konstatirati kako su ove godine feedback publike i energija oko festivala bili slabijeg intenziteta od onog prošlogodišnjeg. Nadajmo se da je riječ samo o trenutnoj zamorenosti i da će festival ostati prepoznatljiv u međunarodnom kontekstu, umjesto da se polako počne pretvarati u lokalnu manifestaciju usmjerenu primarno na produkciju domaćih snaga. Selektorice festivala Lada Petrovski Ternovšek i Matea Bilosnić i same su bile sudionice ranih izdanja festivala koji se teškom mukom probijao od lokalne jednodnevne do respektabilne međunarodne priredbe posvećene formi plesnog sola, pa se toplo nadam da će u njihovim budućim programacijama ta teško izborena uzlazna putanja biti respektirana.
  
  © Mario Županović, PLESNA SCENA.hr, 26. rujna 2022.

Piše:

Mario
Županović