Plesna scena.hr

Obnavljanje ruševina tijela

23. Festival plesa i neverbalnog kazališta Svetvinčenat, 22. – 24. srpnja 2022.

• 
  
  Prošao je još jedan, 23. Festival plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu. Već neko vrijeme u skraćenom trodnevnom vikend formatu (ali u sve ljepšem i uređenijem Kaštelu Grimani), bez popratnih događanja i bez svečanog odnosno službenog otvaranja na kojem bi se obećala svjetlija budućnost, Festival se suočava sa sve težim (financijskim) problemima održavanja unutar turističke sezone, kada svaki krevet zlata vrijedi… Muči to plesne i uopće izvedbene umjetnike i radnike u kulturi diljem naše jadranske zone, tako atraktivne i komercijalno iskoristive, te se čini da je unutar starog modela financiranja i djelovanja teško osmisliti neku uvjerljivu strategiju i za preživljavanje, a kamoli razvoj. No, i ove smo godine proveli tri ugodna dana u plesnom okruženju, u plesnim temama s poznatim ili ponekim novim licem, koncentrirani na trgu između Lože i Kaštela, i naravno, kod gostoljubivog „Ferlina“.
  
  Od domaćih autora nastupila je Matea Bilosnić, sa svojim izvrsnim solo radom Klown (više o predstavi pročitajte ovdje) a Petra Chelfi i Petra Valentić su s Parte Parte (više o predstavi pročitajte ovdje) zamijenile najavljeni Zagrljaj Ksenije Zec koji je u posljednji trenutak otkazan zbog bolesti izvođača. Tako je Parte Parte vraćen u dvoranu Mediteranskog centra gdje je, nakon rezidencije, imao i premijeru prije godinu dana. Zapravo, na samom početku Festivala, na Trgu su plesači domaćina, pomlađenog Zagrebačkog plesnog ansambla (Margareta Firinger, Andreja Jandrić, Luna Lilek, Endi Schrotter, Linda Tarnovski i Karlo Topolovec) izveli uobličeni dio radnog materijala nove predstave Geometrija daha u koreografiji Laure Aris Alvarez koja bi premijerno trebala biti izvedena ove jeseni u Zagrebu. Laura Aris Alvarez već niz godina surađuje sa ZPA (razgovor s umjetnicom iz 2011. pročitajte ovdje); nema sumnje da njezin pedagoški rad i kreativni laboratorij temeljen na improvizacijskim alatima (tekst o njezinoj radionici u Svetvičentu 2017. pročitajte ovdje ) razvija sigurnost i preciznost te postiže fokus i zajedničko disanje unutar grupe; no Geometrija daha, u kojoj je novi moment igra bojama kroz dinamično presvlačenje i zamjenu hudica plesača na sceni u pokretu, nije na otvorenu scenu Trga donijela neki razvidni autorski stav ili nagovijestila neko kreativno, kazališno uzbuđenje. Ali, ne žurimo sa sudom.
  
  Uz Lauru Aris Alvarez, još se dvoje starih međunarodnih znanaca hrvatske plesne scene našlo ovog ljeta u Svetvinčentu. Svoje novije projekte prikazali su i Milan Tomášik i Anton Lachky, sada samostalni i renomirani plesači i koreografi, a 2010. na Tjednu suvremenog plesa, kada smo ih prvi puta vidjeli, članovi i suosnivači Les SlovaKs, tih godina na europskoj sceni nove muške plesne skupine zarazne energije i svježih ideja. Milan Tomášik je ove godine nastupio s Andrejom Rauch Podržavnik i glazbenicima udaraljkaške skupine SToP (Slovenski tolkalni projekt) s plesnim koncertom Mozaici. SToPovci su odlični glazbenici i duhoviti izvođači i posve su preuzeli predstavu, u kojoj su plesači djelovali kao povremena, improvizirana i pomalo nesigurna intervencija u prostor glazbe. Za razliku od projekta Indefinite Frequency (više o predstavi pročitajte ovdje), izvedenog u jesen 2021. u Zagrebačkom plesnom centru, u kojem su uz iste udaraljkaše koreografi i plesači Charlie Brittain i Milan Tomášik uz izvođačku podršku našeg Endija Schrottera održali iznimno zanimljivu, dinamičnu, energičnu večer zaigranog zvuka i pokreta – Mozaici su razočarali.
  
  Drugi (Les Autres) u izvedbi skupine drugog nekadašnjeg Les SlovaKsa Antona Lachkyja „je priča o četvero ljudi u otuđenom i izoliranom svijetu. U paklu plastike bez ijednog drugog živog bića, okruženi zaslonima koji propuštaju samo svjetlo i ništa drugo“. Priču, tekst Eléonore Valère-Lachky vrlo jasne metaforike o životu pod strogim pravilima i zabranama, o izoliranosti, nepovjerenju, apatiji i dosadi koju razbija tek ples kao fizička aktivnost i zadnji ostatak ljudskosti, priča nevidljivi, objektivni narator, čime je iskomuniciran okvir i sadržaj scenskog događanja. Izmjenjuju se jednaki dani i noći, u kojima izvođači: Evelyne de Weerdt, Dunya Narli, Nino Patuano i Lewis Cooke, svako na svoj način traje. U toj zajednici različitih oblika trpljenja stanja ograničenog prostora i eksplozivnih, začudno vještih fizičkih ispada, netko se boji, netko je pomireni fatalist, netko radoznao istraživač, netko sanjar koji po noći traži pukotinu u plastici, rupu u zidu sluteći čudo drugačijeg svijeta, onog izvan krutih, zaštitničkih zidova. Protagonisti imaju vrlo individualne plesačke rukopise, ali realiziraju odlična partnerstva, a povezuje ih neobična brzina i gipkost. Impresivna Lachký tehnika kojom izvođači vladaju podsjetila me na njegovu veliku zagrebačku uspješnicu Djeca u igri (2012., produkcija Liberdance), kada je briljantna plesačka četvorka (postava za pamćenje: Sara Barbieri, Larisa Navojec, Ivana Pavlović i Luka Švajda) jurišala praznom scenom puneći je energijom. Kako je to u svom osvrtu prigodom premijere Jelena Mihelčić izvrsno opisala: plesači „su iznimno brzi, prevrtljivi, nervozno se, ponekad i mahnito svijaju, skakuću, trče, jure. Trup im je iznimno gibak, u neprestanom kretanju, a ekstremiteti poput nastavka otpuštaju višak energije trzajima, ritanjima, skokovima ili samo brzim radom stopala…“ I u tom smislu i ovi su izvođači, protagonisti priče, samo velika djeca u igri.
  
  Festival je, kao jedan od partnera europske plesne mreže Aerowaves, uz prikazivanje filma Aerowavesovih 25 godina Enye Belak (koji je zaslužio posebnu pozornost), i ove godine ugostio dvije predstave iz njihove selekcije. Ruševine (Ruins) londonske plesne kompanije Fubunation, u izvedbi autorsko izvođačkog dvojca koji čine Rhys Dennis i Waddah Sinada iznimno je dojmljiv i suptilno iznijansiran rad, vjerojatno i vrhunac Festivala, „svjedočanstvo o generacijskoj traumi muškaraca iz marginaliziranih skupina, kojem je cilj stvoriti prostor u kojem je lik muškarca crne kože vidljiviji i pravednije prikazan u svoj svojoj kompleksnosti“ kojim „autori žele potaknuti raspravu o percepciji mita muškosti među panafričkom dijasporom“. Plesači, a obojica imaju korijene u hip-hopu i suvremeno plesno školovanje u Londonu, plijene osjetljivom međusobnom napetošću i brzinom neprekidnog, iscrpljujućeg preigravanja, preuzimanja pozicije moći i suspensa balansa. Na trenutak su jedan drugome sjena, alter ego, partner, prijetnja, podrška, krvnik; naizmjence hladni protivnici i slomljeni supatnici. Preobrazbe izazivaju stalno nove asocijacije. U njihova snažna, gipka, vješta, u zapadnom stilu suvremenog plesa školovana izvođačka tijela upisano je i vlastito panafričko plesno i povijesno nasljeđe, pa prepoznajemo i hod okovanih nogu, i bol i okrutnost; stalnu borbu i opetovano obnavljanje ruševine tijela.
  
  I drugi odabir iz Aerowavesove selekcije je odličan duet Open Drift u koreografiji Philippea Kratza. „Dva bića plutaju pučinom. Struje ih primiču jedno drugom, a oni se puštaju da ih nose kamo žele…“ U tom kraćem radu izvedenom na Trgu, u prvom su planu mladi plesači Antonio Tafuni i Nagga Baldina, vrlo izražene tjelesne različitosti, ali jednako snažne i poetične ekspresije i ujednačene kvalitete pokreta. Njihova se sola, puštena u nevidljive struje tamnog prostora mimoilaze, dotiču, susreću, na trenutak spajaju. Programski tekst najavljuje da Kratzeov rad, preveden Nošeni strujom, daje novo tumačenje znamenitoj Fokinovoj koreografiji Umirući labud, postavljenoj za Anu Pavlovu, no meni se učinilo da viđeni duet prije funkcionira kao susret bijelog i crnog labuda onkraj bajkovitog narativa (i njegovih suvremenih čitanja). Što se, u biti, i ne potire s temom, jer je već Fokinova koreografija iz 1905. bio moderni, Isadorom Duncan nadahnut, odmak od klasične baletne tehnike i estetike, slobodniji, izražajniji i neposredniji ples. Zgodno je znati da je Kratzova Open Drift jedna od četiri koreografije plesnog omnibusa Swans Never Die, projekta u čiju je produkciju uključeno više talijanskih festivala i ustanova, između kojima su i istraživački projekt Memory in Motion. Re-Membering Dance History (Mnemedance) venecijanskog Università Ca' Foscari i milanski Triennale. Ukratko, bilo bi jako zanimljivo vidjeti i usporediti sva četiri rada.
  
  Posve drukčija od ostalog programa, i u početku zbunjujuća predstava U iščekivanju Jamesa B. francuske autorice Hélène Taddei Lawson i izvedbi energične Art Mouv, angažirane skupine s Korzike, u konačnici je ispala vrlo zanimljivo kazališno, glazbeno-plesno iskustvo. Riječ je o uličnom teatru, kombinaciji tehnika i metoda urbanog i suvremenog plesa, a živopisna, zrela plesačka skupina od početka u stilu i ritmu I feel good! napada iz publike, svih uglova i prilaza Trga u grozničavoj plesnoj manifestaciji životne energije plešućeg tijela. Odmah je jasno da je James B. James Brown a ne npr. James Bond, i zapravo, iako mi je dobar dio verbalne razine (repane i govorene na francuskom) ostao nedostupan, nesumnjivo je ovo hommage velikom afroameričkom glazbeniku koji je svojom izvođačkom karizmom i specifičnim ritmom utjecao na glazbene stilove od gospela, soula, funka, jazza, rocka do hip hopa, ali je poznat i kao neumorni aktivist. Tako i predstava polako dobiva ozbiljne preljeve, mijenjaju se igre i zadaci, jedan izvođač je od početka sa strane u odnosu na grupu, i iako se uključuje u zajedničke sekvence, drži kontinuitet u tom smislu komentara, upute, pitanja, pokretačke akcije. A tijela koja plešu nisu samo sretna tijela, nego su i slobodna tijela, tijela pobune. Autorica i koreografkinja Hélène Taddei Lawson ujedno je i jedina plesačica u ovoj, na Festivalu najbrojnijoj skupini (uz nju nastupaju Alex Benth, Jean-Claude Guilbert, Charly Moandal, Dominique Lisette, Dominique Lesdema i Juha Pekka Marsalo), što je, iznenada, u završnici, podcrtano koreografijom na Brawnov hit It's a Man's Man's Man's World (koji započinje stihom „This is a man's world“ a nastavlja se s „But it wouldn't be nothing, nothing without a woman or a girl“). A onda je na kraju – kamo je sve, ipak i usprkos, vodilo – i publika zaplesala.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 31. kolovoza 2022.
  

Piše:

Maja
Đurinović