Predstavom Yira, yira svečano je 25. svibnja, u Hrvatskom narodnom kazalištu, otvoren izvedbeni program dvadesete, jubilarne Queer Zagreb sezone. Time je queer tema katapultirana u institucionalno središte kulturnog i umjetničkog establišmenta. Na scenu dovodi naturščike, argentinske seksualne radnike uličnog profila, predstavljajući fini raspon ljudskih antikanona. Čuje se raspjevani glas hermafroditske dvojakosti transrodne osobe (Leandra Atenea Levine Hidalgo); gay progovara o žaru ulice i impulzivnoj požudi koja ga obuzima jednako neobavezno kao i potreba za promatranjem (Juan Ejemplo); o poslu kao obiteljskom naslijeđu ispovijeda, uz oportuno podatnu ženstvenosti i tihi prkos, nedovršena studentica (Sofía Tramazaygues), a disidentska poezija dolazi iz usta čovjeka koji je mogao birati hoće li postati policajac, diler ili muška prostitutka (Pichón Reyna). Uvjerljivi glasovi koji se u našoj zemlji ne čuju.
Premda živimo u 21. stoljeću, ako već nije dovoljna činjenica što pripadamo europskoj odnosno antičkoj tradiciji koja je poznavala, priznavala i u državni sistem uvodila mnoge elemente onoga što danas podrazumijevamo pojmom queer, u Hrvatskoj prostitucija nije legalizirana. Kada se u medijskim okvirima i poseže za pojmom seksualnog rada to nije u svrhu razrade javnog ili, korisnije, legislativnog diskursa koji bi se bavio pitanjem rekreativnog seksa kao istinski ljudskog fenomena jednog društva. Kod nas se kao javno relevantno ističe samo reproduktivni seks, koji se ne zove tako, nego kao nešto što se obavlja, ili prema normi – demografska politika, ili s nogu – hod za život. Takva je sudbina seksa u romantičnom zagrljaju željeznih ruku nacionalnih interesa kontaminiranih ideologijama. No, ne zavaravajmo se. Na svečanoj sceni HNK-a bilo kojeg hrvatskog grada, mogle bi se uprizoriti i domaće priče poput one o maloljetničkoj prostituciji među štićenicama Doma za odgoj djece i mladeži koju je javnosti razotkrio novinar Drago Hedl. Ili neke druge, još neotkrivene stravične zgode o seksualnom ropstvu iz svakodnevnog života naše male puritanije. I to je tek jedan, premda masivan i vrlo očit razlog zašto je ova predstava važna.
Naime, nema ničega neuobičajenog u iznošenju queera na kazališnoj sceni, jer u skladu s iznesenim licemjerjem društva takvi sadržaji upravo ondje nailaze na prihvaćanje. Na mjestu iluzornog uprizorenja, u reprezentaciji onoga što je u životnoj svakodnevici nepredočivo. Ova predstava moralom ideje koja nosi dramaturgiju stoji na liniji otpora prema iluzijama, i to ne toliko prema onima proisteklima iz scenske proizvodnje nego osobito onima vezanima za plasiranje ideja o ljudskim pravima i slobodama u uvjetima liberalnog tržišta. Iz kojih naravno najčešće i proizlaze svojevrsna klasna uvjerenja i predrasude „nove srednje klase“, koju primjerice sociolog Mike Featherstone u svojoj analizi postmodernog društva određuje kao klasu onih koji se bave produkcijom i diseminacijom konzumerističke kulturne imažinerije i informacija u službi davanja legitimiteta svom dispozitivu i životnom stilu.
Trenutak izvedbe smješten je između oblačenja i orgazma, između dva seksa, znači unutar radnog vremena čime se ujedno daje na znanje da je i predstava koju gledamo plaćeni doživljaj. Time je, kao i drugim postupcima, minirana predrasuda o superiornosti situiranih ljudi nad uličnim marginalcima. Dramaturški postupak posve je u službi dijaloškog povezivanja publike i izvođača u istovremeno glasnom i unutrašnjem preispitivanju radnih uvjeta, u čijem središtu jest ponajprije tijelo koje u razmjeni roba slobodno kruži tržištem (na što se odnosi i doslovni prijevod naslovne krilatice yira, yira – kruži, kruži izraza koji u slengu znači kurva). Pitanje što radiš u smislu čime zarađuješ za život jedno je od prvih pitanja koje upućujemo nepoznatim osobama koje su pobudile naše zanimanje. U predstavi je ovo pitanje, uz brojna druga koja iz njega proizlaze, upućeno publici i iskorišteno kao retorički okidač za izmicanje predrasudama nataloženima u prostoru između. Ne toliko između onih koji izvode i onih koji gledaju predstavu, nego između onih koji govore i onih koji slušaju.
Posredstvom pitanja upućenih savjesti gledatelja otvara se put ljudskom zbližavanju, jer likovi koje vidimo nisu dramatske funkcije nego osobe markirane životnom tjelesnošću, koja se može kupiti. Koju smo upravo kupili. Kroz unošenje tog blisko intoniranog i empatičnog načina ispovjedne komunikacije u konstruiranje scenskih slika, seksualni rad premješten iz područja moralnog zazora i skandala u područje prekarnosti rada, što je stigmatiziranoj temi s margine omogućilo ne samo doseg pune vidljivosti, nego i iskazivanje društvenog problema koji sam po sebi ima izniman dramatski potencijal primjeren upravo institucionalnoj grandioznosti nacionalnog kazališta. Pored svega, doista ova predstava svoje označeno pronalazi i u psihološkom kompleksu bludnice, kojeg dobro poznajemo iz vlastitog kanonskog dramskog naslijeđa. Tko je doista barunica Castelli, pitanje je sad?
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 10. lipnja 2022.
Yira, yira
autori Bruno Isaković & Nataša Rajković
izvođači i koautori: Juan Ejemplo, Leandra Atenea Levine Hidalgo, Pichón Reyna, Sofía Tramazaygues
oblikovanje svijetla i tehničko vodstvo: Saša Fistrić, prijevod Silvija Stipanov, fotografija Bruno Isaković
produkcija Domino
koprodukcija Drugo more, Malo Sutra, EPK 2020
Gostovanje ostvareno u okviru programa Be SpectACTive! Kreativne Europe Europske Unije
