Program Antisezona 22 u prvom ovogodišnjem bloku Antirepertoar donijela je i premijerno predstavljanje koreografije autorsko-izvođačkog tandema Anne Javoran i Viktorije Bubalo. U ovom zajedničkom radu autorice „okupljaju pitanja individualnog vs. kolektivnog, svjesnih i nesvjesnih preuzimanja obilježja sredine i definiranja sebe u odnosu na okolinu.“ Pristup temi identiteta kroz zahvaćanje aspekata kompleksnog međudjelovanja na tragu je teze biološke psihologije da razvoj živčanog sustava ljudskih jedinki ovisi o njegovoj interakciji s okolinom i iskustvima, iz čega proizlazi genetski uvjetovano ponašanje pojedinca (John Pinel). Već odabir puste bijele scene govori o nekonkretiziranom ili ne isključivo materijalnom prostoru izgrađenom kroz suptilne suodnose obuhvaćanja i izmicanja, a način uspostavljanja izvođačkog sebstva kreativno je i svrhovito usađen u scenografsku motivaciju.
U njoj zrcalo igra lacanovsku ulogu Imaginarnog, očuđuje tijela u igri fragmentiranja, rastvaranja lica i naličja i njihovih multiplikacija. Kroz taj mitski rekvizit čvrsto se povezuju naracije o samoprepoznavanju s procesima koreografskih promišljanja tijela u plesnoj praksi, a uvedena verbalizacija na engleskom i hrvatskom jeziku, kontekstualizira slojeve svjesnog i nesvjesnog. Odnosno riječima teoretičarke Elisabeth Grosz „tijelo nudi točku u kojoj bi se iznova moglo razmisliti o opoziciji unutarnjeg i vanjskog, osobnog i javnog, sebe i drugog, i o svim drugim binarnim parovima vezanima za opoziciju um/tijelo“. Postupci ispitivanja mimikrije ljudskih figura u prostoru izbrisane vanjštine i malenih pomaka, diferencijacija u njihovom međusobnom nalikovanju omogućuju razumijevanje tijela kroz spektar različitih analiza, a bogati su simbolikom mita o Narcisu, nježnostima, humorom i kritičkim elementima.
Izložena izravnoj disperzivnoj rasvjeti bijele dvorane izvedba se otvara manifestacijom apstraktnog prostora i izmještene tjelesnosti dviju figura, publici okrenutih leđima. Nevidljivih lica, a zahvaljujući izrazito elegantnom rješenju domišljate kostimografkinje Ane Mikulić, prepolovljenih tijela s monolitnim nogama i razlivenim volumenom poprsja u presijavanjima, one izvedbu i svoju prisutnost utemeljuju govorom. Dva glasa savršeno sinkronizirana u jednu snažnu i prodornu struju naglog tijeka bez stanki, rezoniraju prostorom u rastrzanim odjecima i akustičnim lomovima, ne posve raspoznatljive poruke. Povremenim govorom tijekom izvedbe daje se korištenim tekstovima značaj autoreferentnih markera u prostornoj orijentaciji (spominju se udaljeni predjeli Australija ili Novi Zeland te neodređene izmještenosti poput negdje i san), doživljaj transformacija na različitim razinama osviještene pripadnosti situaciji. Osim fragmenata iz romana Alisa u zemlji čudesa Lewisa Carrolla, korišteni su dijelovi tekstova Mikromonolozi (Petra Pleše) i misli prijatelja iz inozemstva (Dora Brkarić, Emese Hoffmann i Anđela Brnas).
Nakon uvodnog fragmenta dijaloga dezorijentirane Alise s gusjenicom i mačkom, glasovima se pridaju lica no dojam izmicanja totalne slike i necjelovitosti uvida ne jenjava nego donosi vrlo jasne psihološke posljedice. Zrcalna okna u dlanovima izvođačica putuju kroz visinske planove prostora, s čas djelomično, a čas cjelovito zahvaćenim fizionomijama. Atmosfera meditativne uronjenosti u zanjihane, titrave i nefiksirane slike izvođačkih lica, čini ogledalo snažnom poetičkom točkom, odnosno, da se vratimo Elisabeth Grosz, točkom medijatizacije u kojoj se sastaju mnogostruke niti pogleda promatranih i promatrača, osjećaja i prosudbi. Ples selfija priziva tupu bol suvremenog Narcisa, koji s onu stranu zrcalna odraza na društvenim mrežama preživljava u stanju nesamosvijesne opijenosti, potaknut tuđim lajkovima i komentarima, zamirući kad oni splasnu.
Prva faza prijelaza cjelovitih izvođačkih tijela u širi prostorni okvir odvija se putem nematerijalnog medijatora, zrcalnom identifikacijom sa sjenama na zidu. Ta dionica u duhu Dancing with Myself, kao što kaže Billy Idol u pjesmi nadahnutoj prizorom iz japanskog noćnog kluba u kojem ljudi radije plešu s vlastitim odrazom u zrcalu nego jedni s drugima, obiluje poetično duhovitim elementima kada umnožene sjene formiraju plesne parove. Daljnji dramatski razvoj dovest će do materijalizacije dviju izoliranih slika lica s početka u kompletne tjelesne svijesti. Osobito je ljupka scena međusobnog dijaloga o specifičnim doživljajima unutarnjih tjelesnih procesa prilikom izvođenja određenih pokreta, koji se odvija na materinjem jeziku dok leže na tlu i njišu se ritmički s lijeva na desno poput beba u kolijevci. Zatim se sastavlja i total reprezentativne scenske koreografije plesa, odigrane sinkronizirano uz očigledno namještene osmijehe i sinkope nesvijesti. Nakon toga ostalo je šutnja, tišina u kojoj poluugašena tijela klonulih glava nose hodajuće zrcalne slike između koljena sve dok ne usahnu u sebe.
Velika i neiscrpna tema sadržana u dobro poznatoj Freudovoj sintagmi „narcizam malih razlika“, dovedena je na scenu u ozbiljnoj poetskoj realizaciji, predočenoj u ljudski intimnom ključu, a bez gubitka naznaka širih kritičkih potencijala. Iskazana odmjerenost u odabiru izražajnih sredstava, u modulacijama pokreta i očigledno uloženom trudu u uklanjanje viškova bez značenja, jednostavno donosi radost.
© Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 1. travnja 2022.
Strahovi malih razlika
autorice i izvođačice Anna Javoran, Viktoria Bubalo
skladatelj Nikola Krgovič, oblikovateljica svjetla Anja Sekulić, kostimografkinja Ana Mikulić, scenografska podrška Matej Kniewald
