Devet života doktora Che Guevare
27. PUF, Međunarodni kazališni festival, Pula, 12. – 16. rujna 2021.
-
Za razliku od prošle prve pandemijske godine, kada se PUF prvi put nije održao u punom festivalskom zamahu i kada je s obzirom na restriktivne okolnosti bio usmjeren na domaće snage, ove druge pandemijske blizanačke godine PUF je održao svih svojih pet dana, istina ne prvoga tjedna srpnja već je izdanje, s obzirom na okolnosti, premješteno na sredinu rujna. Festival različitosti i ovoga je puta ponudio bogatu lepezu izvedbi održanih na sedam lokacija, a među novim prostorima odabran je vodotoranj na Kaštelu (Vodosprema Povijesnog i pomorskog muzeja Istre na Kaštelu, odnosno – Posjetiteljski centar Herman Potočnik Noordung, kako glasi službeni naziv), izniman prostor u kojemu smo gledali predstavu Oblik praznine Orian Dance Theatrea. Riječ je o konceptu (tjelesno označavanje i izbjegavanje crnih izolir traka koje poput svojevrsnih granica omeđuju izvedbeni prostor) koji je oblikovao koreograf i redatelj Mehdi Farajpour, inače, vjeran prijatelj PUF-a, a koji su izveli Fiona Witherell uz PUF-ovske snage (Sabina Aličić, Vladimir Butković i Luna Vojnović).
U istom smo arhitektonskom prostoru gledali plesne predstave Bol ravnice španjolske skupine La cerda i Tragovima sjećanja slovenskoga dua Fourklor (Branko Potočan, idejni autor i koreograf predstave, i Jana Menger). I dok je Bol ravnice izvedbenom ritualizacijom tematizirala bol ravničarskih žena (riječ je o metonimiji s obzirom na naslovnu sintagmu predstave koja referira na latinoamerički pejzaž), sjedinjenost ženskoga i prirode kao i koncept androginizacije (koji bi se dojmili spiritualnih ekofeministkinja poput ekofeminističke vještice Starhawk), plesni duo Potočana i Menger Tragovima sjećanja, dokumentirao je plesno zajedništvo, kratku priču-sjećanje o plesnom hodanju kroz njihovu zajedničku plesnu povijest, koja ih je oblikovala kao plesače i koreografe. Pritom je kao humoristička matrica toga plesnoga zajedništva uvedena i i anti/petrarkistička ljubavna priča o lijepoj crnokosoj ženi, poznati šlager Kiće Slabinca Zbog jedne divne crne žene.
Ovogodišnji PUF otvoren je belgijskom plesnom predstavom Rođen na pogrešnom mjestu, u pogrešno vrijeme, u pogrešnom tijelu kamerunskoga koreografa, plesača i pjevača Zama Ebalea. Prije dvije godine na PUF-u smo mogli pogledati njegov solo-koreoperformans Kamo ideš?/Eke?. On se i ovaj put predstavio ritualnom predstavom, sada kolektivnoj (uz redatelja i koreografa predstave sudjeluju i Maria Kelsey, Vanessa Torrekens, Marcia Guido i Uiko Watanabe) i temeljenoj na autobiografskoj knjizi Zam Martino Ebale, kojom tematizira poštivanje različitosti i pravo na vlastitu priču koja je uvodno otvorena autorovom pričom o vlastitom androginom tijelu i duši. Zam Ebale, je kako čitamo u programskoj knjižici, kamerunski koreograf, plesač i pjevač a nadahnuće je za navedenu knjigu pronašao u Menganu, ritualu pjesme i plesa koji prakticiraju oboljeli od gube u južnom Kamerunu kako bi zatomili svoju bol. Zam (Martino) Ebale 2000. seli iz Kameruna u Belgiju gdje osniva Nyangazam, neprofitnu organizaciju specijaliziranu za stvaranje, obučavanje i produkciji u plesu, pjevanju i suvremenoj modi inspiriranu Afrikom.
Kad je ljubav ušetala predstava je Yossi Berg & Oded Graf Dance Theatre iz Izraela koja je izvedbom na glazbene hitove od osamdesetih nadalje usmjerena na ljubav svih odnosa: homoerotične i heteroseksualne izvedbene moduse otplesali su Ofri Mantell, Tal Adler Arieli i Yossi Berg. Pritom su posebnu ironijsku dimenziju unosile dionice u kojima su izvođači i pjevali fragmente (dakako sa svim nesavršenostima s obzirom na savršenost njihovih plesnih poziva) navedenih (ljubavnih) hitova kroz vremensku lentu – rekli bismo od slobode osamdesetih do nadzora i stege ovih godina. Zadnji se segment predstave u INK-u trebao izvesti u plesnom zajedništvu s publikom, što zbog pandemijskih restrikcija, nije bilo dozvoljeno. No, usprkos svemu publika je zaplesala na podiju s izvođačima na odjavnu glazbenu špicu predstave koja je bila u znaku Like a Prayer, Madonninih osamdesetih.
U Domu hrvatskih branitelja porečki umjetnik David Belas predstavio se multimedijalnom predstavom Crtež Davida Belasa, nadahnutu Wildeovim romanom Slika Doriana Graya. Za izvedbu je autotematizacijski rabio sve svoje brojne crteže kao što se i usmjerio na segmente o slici duše u navedenom romanu koji je najavio suvremenu opsjednutost vječnom mladošću.
U/ na velikom dvorištu Rojca prisustvovali smo kazališnom spektaklu Moby Dick u izvedbi talijanskoga Teatra dei venti. I dok je ova predstava zatvorila PUF, nekoliko dana ranije otvorila je Festival svjetskog kazališta u Zagrebu (više pročitajte ovdje). Riječ je o predstavi koja vrlo dobro ocrtava mogući pad neoliberalnoga kapitalizma koji prirodu, reprezentiranu u tijelu Mobyja Dicka, doživljava samo kao resurs iskasapljenoga do kostura, rekla bi Carol J. Adams – kao odsutni referent.
S ovogodišnjega PUF-a posebno bih izdvojila multimedijalnu predstavu Urednik ansambla Reflektor za koju je Branko Sušac najavio da na neki način predstavlja pokret otpora u Srbiji. Predstava dokumentira pitanje medijskih post-istina, spregu medija i politike te na koji način mediji u sprezi s vladama kroje sudbinu ostalih 99% društva koji slijepo vjeruju svim televizijskim vijestima krojenima u dosluhu s vlastodršcima.
Pored predstava u Galeriji Cvajner održana je i izložba Nothing to Say crnogorskoga slikara Zorana Petrušića kojom je autobiografski dokumentirao prekid svoje faze crteža i početak rada ulja na platnu, a kao provodni motiv mogla se zamijetiti obezglavljenost likova, svojevrsna dekapitacija individualne misli. Četvrte PUF-ovske večeri u malom parku pod ladonjom („Škver pod ladonjom“ ili rotonda na Narodnom trgu 1 kod tržnice) pulski umjetnik Majo Sinožić prezentirao je svoj grafički mural Sjedeći zvuk, kojim je navedeni prostor, zidnu rotondu tog maloga trga, oslikao riječima, mislima iz svjetske književnosti. Projektom ispisivanja klasika umjetnik naglašava potrebu da se zapuštena, zaboravljena mjesta ožive umjetničkim intervencijama. Vizualni program PUF-a predstavio je i rad pulskoga umjetnika Vedrana Štimca, mural s likom Puljanke Rossane Rossanda koji se od te srijede nalazi pored Pattinaggia. Novinarka i književnica Rossana Rossanda (Pula, 1924. – Rim, 2020.) sudjelovala je u talijanskom pokretu otpora za vrijeme Drugoga svjetskog rata, a zatim postala istaknuta članica Komunističke partije Italije, koju je napustila nakon sovjetske invazije na Čehoslovačku, kada počinje zauzimati kritičke stavove prema real-socijalizmu SSSR-a.
Izvedbeni i vizualni program PUF-a znakovno je objedinio PUF-ovski mačkoplakat (zaštitni znak Festivala) Feodore Gubaš Štifanić: ove godine kao crna mačka s licem Che Guevare (inače, u građanskom životu liječnika), dizajnerski spoj devet života i Che Guevare, čije nam je simboličko zajedništvo danas i više nego potrebno.© Suzana Marjanić, PLESNA SCENA.hr, 20. prosinca 2021.