Četvrtu godinu zaredom, u organizaciji De Facto Theatre Company, u Zagrebu se održava Dance Inn, pop-up plesni festival koji je dosad ostvario suradnju s različitim umjetnicima, umjetničkim kolektivima, ali i s nekoliko ustanova i izvedbenih prostora u Zagrebu. Ove godine program je održan od 14. do 16. listopada u Zagrebačkom plesnom centru, a izvedene su tri predstave – Personne Isabelle Schad i Laurenta Goldrnga, Coresonances (rezonantna izvedba arhitektonika tjelesnog i zvučnog) Anje Bornšek & OR poiesisa i Fantastične vrste Ana Kreitmeyer i Studija za suvremeni ples.
Nova suradnja berlinske koreografkinje i plesačice Isabelle Schad i vizualnog umjetnika Laurenta Goldringa, predstava Personne, izvedena je prvoga dana Festivala. Višeslojnost značenja samog naziva implicira prisutnost društvene maske, karaktera na pozornici, prisutnost osobe, sebe, no istovremeno i odsutnost iste, gradaciju između nekoga i nikoga, punjenja i pražnjenja, društvenih i osobnih silnicama. U predstavi, ona se realizira u izvedbi lica i ruku, „dopuštajući ostatku tijela da bude zaboravljeno“ kako u opisu predstave navodi Isabelle Schad. Razigravanjem ruku – prstiju, dlanova i lica koje je gotovo u svakom trenutku izvedbe prekriveno rukama, dok su upravo prsti i dlanovi oni elementi koji komuniciraju, preuzimaju i postaju lice, umjetnica uspostavlja odnos s izvedbenim materijalom, tijelom i odnos s publikom.
Kvalitete koje Isabelle Schad takvim razigravanjem postiže širokog su raspona, transformacije su duboke, tako da smo kao gledatelji gotovo tijekom cijele izvedbe suočeni s drugim, drukčijim, novim identitetom i entitetom, čija je transformacija istovremeno izuzetno tjelesna i energetska, a događa se i u kontinuiranom procesu nastajanja i nestajanja, uspostavljanju i svojevrsnom energetskom isčeznuću. Razigravanje kvaliteta povremeno je prekinuto okretanjem leđa publici, pri čemu tek jedna ruka ostaje vidljiva, u svojevrsnoj stanci.
Isabelle Schad je uglavnom statična, s rijetkim izmjenama prostora i nivoa izvedbe. Izmjene funkcioniraju više kao odmak od materijala ili prijelaz, dok su upravo igre ruku dio predstave koji uvlači u vorteks komunikacije. Izvođačica odjevena u crno u jednom trenutku zavrće rukave kako bi se igrajuća površina tijela povećala. Svjetlo je prigušeno, titravo i prati ritam izvedbenog iskaza. Minimalizam i vizualna pročišćenost naglašava gestu. Jasno je ipak da je čitavo tijelo aktivno, da pokret prolazi kroz čitavo tijelo. Isabelle Schad u razgovoru povodom rada na predstavi izjavljuje kako je rad podrazumijevao razumijevanje/utjelovljenje ruku (izraza koje one stvaraju) kao „energetskih kanala koji prolaze prstima, dlanovima, rukama, prsima i potom čitavim tijelom, od stopala do lica, od prijenosa težine do transformacije pokreta.“
Zanimljivo je upravo prenošenje geste ruku, koja podrazumijeva veliki dio neverbalne komunikacije, na lice koje ruke skrivaju. Istovremeno stvaranje maski i razotkrivanje drugog nivoa energetskih putanja ovdje je ključ za igru identitetima i entitetima. Prsti i dlanovi funkcioniraju kao koncentracija energije tijela i njihove izmjene i fokus su cjelokupne tjelesne dinamike. Drugim riječima, otkrivanje i kanaliziranje energetskih putanja, stvaranje drugoga izmicanjem maski, propuštanjem unutarnjeg tijeka, ovom prilikom usmjereno je na ruke kao kanale, na površinu. Kako u razgovoru povodom zajedničkog rada na projektu izjavljuje Isabelle Schad, predstava prilazi sebstvu kao svijesti, kao nečem većem od osobe, tijela ili ega. Personne velikim dijelom uspijeva podijeliti upravo tu razinu iskustva, uvlačeći promatrača/icu u taj, istovremeno rastjelovljen i duboko tjelesan svijet, kojim prilazeći drugome i drukčijem, na nekom dubljem nivou, ustvari prilazimo sebi.
© Josipa Bubaš, PLESNA SCENA.hr, 25. listopada 2021.
