Plesna scena.hr

Misao, teorija i izvedba

13. Monoplay – festival plesnog sola, Zadar, 23. – 28. kolovoza 2021.

• 
  
  Osvrt na 13. Monoplay – festival plesnog sola u Zadru donosim iz ponešto promijenjene perspektive voditelja razgovora s izvođačima i publikom nazvanog Monoplay Forum koji se odigravao nakon svake izvedbe glavnog programa šestodnevnog festivala koji je ove godine po posljednji put suorganiziran od strane Zadarskog plesnog ansambla i Umjetničke organizacije 21:21. Nakon odlaska višegodišnje umjetničke voditeljice festivala Petre Hrašćanec Festival će po najavama organizatora iz ZPA biti organiziran i vođen primarno iz redova zadarskog ansambla tj. kroz umjetničko vođenje Sanje Petrovski i uz selektorice Mateu Bilosnić i Ladu Petrovski Ternovšek.
  
  Glavni program Festivala selektorski je smišljen kao kombinacija predstavljanja izvođača koji su sadašnjim ili nekadašnjim radom vezani uz Zadar i uz tri inozemna gostovanja od kojih je najzvučnije ime definitivno Viktor Černický čiji je najpoznatiji rad Pli i zatvorio Festival. Prvi dan festivala – program nazvan Zadarska plesna scena sastavljen je od četiri sola izvođačica koje jesu ili su bile članice ZPA (Korina Oltran, Anđela Matulić, Nataša Kustura i Patricia Gospić); po koreografskoj promišljenosti i kvaliteti izvedbe izdvojio se solo Nataše Kusture Melusine Machine koji koreografski supotpisuju Kustura i Matea Bilosnić. Tjelesna transformativnost koja kreće od erotskog naboja sirena i mijenja se u animalni i čudovišni fizis neimenovane mašine/životinje sjajno se upotpunjuju kroz vrlo preciznu i fizički zahtjevnu izvedbu Kusture kojoj je ovo dosad najdojmljiviji rad.
  
  Drugog dana smo u glavnom programu svjedočili izvedbi sola YaaMaam, jer ono što je bilo, bilo je čiju koreografiju i izvedbu potpisuje Maša Kagao Knez, slovenska umjetnica čiji korijeni sežu u Burkinu Faso. Kagao Knez, koja se obrazovala u Školi tradicionalnog i suvremenog afričkog plesa u Parizu inače je poznata po koreografijama koje stapaju suvremeni ples i afričke plesove uz često korištenje živih instrumenata na sceni. YaaMaam, predstavljen na Monoplayu je drukčiji projekt – nastao kao skup skica i autoreferentnih točaka autorice koja kreće od dnevnih plesnih rutina i treninga do posve osobnog stapanja raznorodnih utjecaja koji su oblikovali njezin korporalni i izvođački habitus. Maša Kagao Knez naoko s lakoćom spaja blues i pop, afričke ritmove i različite plesne tehnike u amalgam koji služi kao preispitivanje sjećanja na vlastiti identitet i izvedbeno iskustvo.
  
  Projekt Bi-polar b(e)er/e koreograa i izvođača Marina Lemića, plesača koji je karijeru započeo u Zadru da bi nakon završene plesne akademije u Amsterdamu niz godina nastupao po raznim kompanijama te recentno najviše uspjeha ostvario u radu s Ido Jolić na seriji komada pod naslovom Tranformers. Izvedba na Monoplayu je zanimljiv plesni solo čija je struktura dijelom i naznačena u nazivu Bi-polar… koji u nekoliko dijelova donosi oprečna izvedbena lica samog Lemića; prvi dio rezerviran je za macho Španjolca koji uz prenaglašene muževne geste stupa u interakciju s publikom na španjolskom jeziku, dok je drugi dio puno duži i slojevitiji i u njemu Lemić, sveden na šljokičaste tanga gaćice u furioznom descrescendu pokazuje svu fizičku snagu i tjelesnu izdržljivost dok publici prezentira svojevrstan pad energije koji je po principu lice/naličje suprotstavljen prvom dijelu sola u formi propitivanja igranja uloga (macho, Španjolac) i intimnih akcenata.
  
  Projekt Filipe Bavčević Gilgameš u prvoj je svojoj verziji premijerno izveden ove zime u Kazalištu Trešnja dok je prepravljena verzija predstavljena kao glavni program četvrte večeri Monoplaya. Stari sumerski ep pisan na akadskom jeziku jedan od prvih književnih tekstova uopće i strukturom je vrlo složen traktat o političnosti, smrtnosti i borbi za ljudski ego naspram božanskog. Filipa Bavčević redukcijski odabire neke od dramaturški najznačajnijih dijelova Gilgameša poput Enkiduove seksualne inicijacije, ubojstva Rajskog Bika i Enkiduove smrti koji naglašavaju i njezinu izvođačku transformativnost od suptilnosti i letargije do anksioznosti i očaja. Prvi dio u kojem se predstavlja kao izvođačica i publiku upućuje na kretanje po pozornici u jakom je kontrastu s naglašenim stilizacijama i dramaturškim redukcijama koje epsku strukturu prebacuju u formu plesnog sola. Svjetlo koje potpisuje Saša Fistrić u nekoliko navrata (dijagonale i križne sjene) stvara iznimno posvećenu atmosferu i tajnovitost ugođaja koji se katkad razaraju ne sasvim ugođenim odabirom glazbe i povremenim otklonom same izvođačice od dramaturške putanje koju je sama odabrala. Publici ostaje nejasno je li poigravanje s identitetima i pitanjima ega samo stilizirano u formi inscenacije epskog predloška ili se u budućim izvedbama može očekivati nedvosmisleni autoreferencijalni kontekst prema samoj autorici.
  
  Ferenc Fehér, mađarski plesač predstavio je svoj nagrađivani rad Schiele petog dana festivala u formi svojevrsne ikonografske i ikonološke posvete secesijskom umjetniku Egonu Schielu. Koreografija koju potpisuju Fehér i Judit Simon nastala je u suradnji s majstoricom svjetla i stručnom savjetnicom Ildikó Mándy koja se u razgovoru nakon izvedbe i otkriva kao teoretska podloga projekta. Solo od nekih četrdesetak minuta strukturiran je u dva dijela: u prvom nagi Fehér uvlači genitalije između bedara i vrlo ekspresivno s naglašenom proizvodnjom tremora portretira Schielovu muzu i njegov najpoznatiji model Walburgu Neuzil. U drugom dijelu kada Fehér ikonografski utjelovljuje radikalne Schieleove nage autoportrete, tjelesni se korpus mijenja, genitalije su u prvom planu, dok tremor biva zamijenjen kontorzijama i napregnutim tijelom. Time se stvara rodno-tjelesna opreka koja ima svoje opravdanje u biografskoj priči o Schieleu i ženama. Vrhunac izvedbe su trenuci u kojima snop reflektora koji se nalaze neposredno iza Fehéra blicne stvarajući dojam okidanja klasične fotografije na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće.
  
  Finale ovogodišnjeg Festivala označila je izvedba Viktora Černickog pod nazivom Pli, nagrađivanog komada koji je postao njegov zaštitni znak. Češki umjetnik s iskustvom u fizičkom teatru i novom cirkusu Pli je je koreografirao i izveo kao minucioznu i preciznu međuigru između sebe u svojstvu žonglera/iskušavača i 22 stolca koje postavlja i rastavlja u najrazličitijim kombinacijama iskušavajući limite fizički mogućeg i držeći publiku u neprestanom stanju povišene pozornosti i strahovanja za izvođača. Černický, kako je sam otkrio u razgovoru nakon izvedbe polazi od nekoliko Deleuzovih postavki baroknog principa nastalih iz perspektive filozofije Leibniza. Principi gomilanja i redukcije te iskušavanja krajnjih granica definitivno su temeljito razrađeni i obranjeni u izvedbi koja povezuje fizički teatar, novi cirkus, teatar apsurda i koreografiju objekata i prostora čime je Pli postao uzoran komad suvremene izvedbe koja na dosljedan način povezuje filozofsku misao, postrukturalističku teoriju i izvedbu.
  
  Trinaesti Monoplay imao je nezahvalnu misiju nastavka višegodišnje priče o Festivalu sola koji je od lokalne jednodnevne priredbe izrastao u respektabilan međunarodni festival solo izvedbe i na kojem smo viđali i svjetske i europske zvijezde poput Xaviera Le Roya, Jonathana Burrowsa, Fanny & Alexander ili Matije Ferlina. Ovogodišnje izdanje Festivala s novim produkcijskim i selektorskim timom u budućnosti će imati pune ruke posla oko pokušaja održavanja kvalitativne razine Festivala, ponajprije u kontekstu financiranja od strane lokalne zajednice koja prečesto postavlja preniske financijske okvire za produkcijsku ekspanziju festivala.

  © Mario Županović, PLESNA SCENA.hr, 11. listopada 2021.

Piše:

Mario
Županović