Premijera predstave Iscjelitelji Jasne L. Vinovrški održana je u sklopu Festivala Perforacije u Zagrebačkom plesnom centru. Predstava je realizirana u koprodukciji Studija za suvremeni ples iz Zagreba i Jasnine kompanije Public in Private iz Berlina. Primarno koncipirana za šest izvođača – troje berlinskih i troje zagrebačkih, predstava je, zbog specifičnih, pandemijskih okolnosti na kraju izrasla u dvije zasebne predstave, jednu nastalu u Berlinu s tamošnjim izvođačima i specifičnom za berlinski prostor, i drugu sa zagrebačkim izvođačima Studija za suvremeni ples izvedenu u ZPC-u. Sam odabir prostora Zagrebačkog plesnog centra kao prostora kojemu je potrebno iscjeljenje, slijedom događaja u posljednjih nekoliko godina, i sam je zaigrao i donio dodatne konotacije izvedbi. Predstava je suptilna, duhovita i upravo zbog humora iscjeljujuća.
Izvođači Branko Banković, Ana Vnučec i Martina Tomić publiku dočekuju na sceni i pozdravljaju u razrađenim karakterima i stanjima te otvaraju predstavu riječima kojima daju do znanja da će se gledati stvarni rad, a ne reprezentaciju i kao takav, budući da je osjetljiv, rad može uspjeti ili ne. Promatranjem, mjerenjem i dijagnozom, koja postupno uvodi gledatelje u predstavu, izvođači sami kontekstualiziraju prostor (primjerice imaginarno vodeći publiku iz Studija1 u Studio2), ali i karakteristike svoga rada. Suptilnim, pomnim gestama, smanjivanjem vlastitog izvedbenog intenziteta, izvođači oživljavaju prostor, čineći ga jednako važnim, jednako živim i jednako vrijednim elementom scenske komunikacije.
Pokret je gotovo uvijek minimalan, funkcionalan i koncentriran na sam prostor, bilo da ga osluškuju ili postavljaju i prenamjenjuju minimalističku scenografiju i rekvizite. Korištenjem jednostavnih, svakodnevnih i djelomično proizvoljnih rekvizita (knjige, daske i mobiteli), duhovito detektiraju traume prostora, pomno se baveći iščitavanjem energetskih silnica. Bitno je napomenuti da su odabrane knjige i same institucija i time pojačavaju kredibilitet iscjelitelja i ukazuju na činjenicu da i oni sami funkcioniraju kao institucija. S jedne strane, ideja je dati autonomnost prostoru, njegovoj memoriji i osobinama, afirmirati ga kao živi organizam, a s druge strane, radi se o duhovitom izvrtanju procedura suvremenih iscjelitelja za koje Jasna L. Vinovrški kaže kako usvajaju procedure klasične medicine (promatranje, mjerenje, dijagnoza) kako bi stekli kredibilitet. Predstava je, prema riječima autorice, nadahnuta ruskim televizijskim iscjeliteljem Alanom Čumakom ali i televizijskim emisijama u kojima se izmjenjuju gosti kao na traci.
Jasna koristi upravo taj format dovodeći ga do apsurda korištenjem antičke skulpture glave koju izvođači premještaju i odgovaraju na njezina nečujna pitanja. Rekreirajući prostor, ograđujući ga prozirnim pleksiglasom, stvaraju svojevrstan, energetski štit. Rekvizite i scenografiju Clémenta Layesa multifunkcionalani su pa tako primjerice daska u početku funkcionira kao rekvizit pomoću kojega se iscjeljuje prostor a kasnije kao stol oko kojega se vodi televizijski intervju. Balansirajući između oživljavanja prostora, uočavanja i davanja na važnosti njegovih nevidljivih karakteristika i kontrastiranjem formata televizijske emisije koja i sama stvara zaseban prostor, prostor slike i prostor medija, postiže se još naglašeniji osjećaj apsurda. (Sam je spomenuti ruski iscjelitelj Alan Čumak djelovao putem televizije. Upravo u ovom hibridu nalazimo još jedno bogato polje kontradikcije suvremenog društva i trendova. PR i iscjeljenje, biznis i duhovnost.)
Obrat usmjeravanja iscjeljenja prema samom prostoru a ne čovjeku također je jedna od strategija predstave. Ona posebno odgovara kontekstu postavljanja Iscjelitelja u ZPC-u, koji svoju kritičku oštricu i kontekstualizaciju dobiva govorenjem teksta o povijesti prostora, opet u formatu televizijske emisije, opet sjedeći s daskom koja predstavlja stol na koljenima izvođača koji si je međusobno dodaju, poput mikrofona, kada dođu na red. Tekst govori o povijesti ZPC-a koji je prvotno bio konjušnica, zatim kino s erotskim sadržajima, da bi tek nedavno bio prenamijenjen u plesni centar, početno zamišljen kao nezavisan, a danas nadasve zavisan prostor. Tekst je kombinacija činjenica i apsurdnih, fikcionalnih elementa, tako da je gledatelj neprestano poljuljan, usmjeren ka propitivanju narativa, određenoj slušalačkoj otvorenosti.
Izvođači su lišeni svog primarnog, plesnog vokabulara, koji se tek nazire u smanjenim pokretima tek u jednom dijelu predstave. Uvjerljivi, ali stišani, duhoviti i sugestivni, odlično preuzimaju ulogu iscjelitelja, čineći prostor ravnopravnim partnerom izvedbe. Rutinizirani, ali ipak pomni pokreti, pažljiva gestikulacija, komunikacija u natruhama i uvjerljive izvedbe pune predstavu suptilnim humorom. Zanimljivo je da svaki novi prostor izvedbe zahtijeva novi tekst, novu prilagodbu izvođača, novu komunikaciju i upoznavanje prostora.
Trinaesti Festival Perforacije i ove je godine ugostio raznolik program. Vidljivo programatsko širenje na različite, ne nužno izvedbene formate, hibridne projekte, instalacije, masterklas i lab, promocije knjiga i okupljanje umjetnika u sklopu različitih projekata i inicijativa reflektira heterogenost umjetničkih principa i formata. U skladu s angažiranim djelovanjem Udruge Domino, zajednički je nazivnik programa objedinjenih u sklopu festivala kritički pristup suvremenosti, kao i težnja istraživanju.
© Josipa Bubaš, PLESNA SCENA.hr, 16. srpnja 2021.
Iscjelitelji
koncept i koreografija Jasna L. Vinovrški
izvedba: Ana Vnučec, Branko Banković, Martina Tomić, Cécile Bally, Darko Dragičević, Jasna L. Vinovrški
oblikovanje svjetla Catalina Fernandez, scenografija Clément Layes, kostimografija Malena Modeer, sistentica koreografkinje Dina Ekštajn, asistentica izvedbe Mia Stark, producenti Valerie Terwei, Joseph Wegmann, međunarodna distribucija Inge Koks, PR Lea-Maria Kneisel
produkcija Public in Private / Jasna L. Vinovrški u koprodukciji sa Studiom za suvremeni ples i Tanzfabrik Berlin
projekt financijski podržali Berlin Senatsverwaltung für Kultur und Europa, Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Grad Zagreb i Zaklada Kultura nova
