Plesna predstava Predivno drugačiji izvedena je 3. i 4. listopada 2020. u varaždinskom Hrvatskom narodnom kazalištu, u sklopu Kliker festivala. Njemačko-turska produkcija Rat & Tat Kulturburoa, pod umjetničkim vodstvom Ceren Oran u četrdesetak minuta prikazuje suodnose unutar plesnog kolektiva na sceni, kao ogledalo odnosa pojedinca i društva koje ga okružuje. Uz Ceren Oran, predstavu izvode Roni Sagi, Maria Casares Gonzalez, Jin Lee i Jovana Zelenović. Njih petero, uz Bennya Omerzella na klavijaturama, čine mali reprezentativni uzorak šireg društva kojega smo dio, koji nas uvjetuje i koji ponekad i sami gradimo.
Početak predstave kompozicijski stavlja naglasak na individualnost svake izvođačice i izvođača, svatko je u svojoj pozi i u svom privatnom prostoru koji nije narušen tuđim tjelesnim prisustvom. Početne, gotovo neznatne kretnje prelaze u znak izražavanja, a cijeli ansambl odgovara na individualne iskaze koje izvođači izmjenjuju. Postupno kreće igra preuzimanja tuđih načina nošenja sunčanih naočala, ali i cijele svoje ličnosti. Igra se temelji na radnjama izražavanja, prihvaćanja ili odbijanja i formiranja u grupe prema zajedničkom pokretu, usmjerenju ili prema tjelesnoj bliskosti. Trenutak kada nitko ne slijedi, trenutak je kada izvođač ostaje sam sa sobom u kontrastu zajedništva grupe i gradi empatijske sinapse u definiranju sebe kroz druge, sebe kroz ulogu u grupi, ali i ostavljenog sebe ili drugoga. Izmjenjivanjem izvođača na poziciji ili pozicijama outsidera, prikladno je prikazan model funkcioniranja društva koji se neprestano kreće, fluidan je i svatko može postati taj koji je izvan grupe.
Likovi plesne predstave donose pet različitih osobnosti, svatko od njih, unatoč zajedničkom kodu i zadanoj koreografiji, u trenucima razilaženja pokretom pokazuje svoju osobnost, ličnost koja u energiji ponekad graniči s vikom, frustracijom, a ponekad odgovora osjećajima straha, tuge i povučenosti. Neki su likovi u tome mnogo brbljaviji, brži i poletniji, a neki su više skloni melankoliji ili autorefleksiji. Ipak, izbjeglo se plošno bojanje likova jer se nije smjestilo više likova u karakterne krajnosti. Time se, bez banaliziranja, djeci dalo povoda za identifikaciju s likovima. U predstavi nema zlikovca, nema borbe koja nije unutarnja, iako se sukobi prelamaju na razini cijelog kolektiva. Precizna dramaturgija omogućava prijenos životnih premisa, koje su u klasičnom smislu naše civilizacije ostale samo u tragovima pričanja bajki, moralnog i emotivnog omekšavanja društvenih kora koje se krutim odgojem stvaraju.
Tehnički točnim, a idejno jasnim i jednostavnim točkama, bilo da su konkretne poput borbe za stolac, ili apstraktne poput emocionalnog rastrojstva jednog od pojedinaca u radnom ili kakvom drugom kolektivu koji ima zajednički cilj, djeci i mladima približila se poruka razumijevanja i ljubavi koja počiva na prihvaćanju onoga što je drukčije u drugima oko nas. Stvaranje priče koja ne bježi od konkretnoga dala je potrebnu narativnost koju prostor kazališta zahtjeva (iako je u Varaždinu bila izvođena u Velikoj koncertnoj dvorani HNK-a), stoga je jedna rijetko kompletna plesna predstava. Kvalitetu predstave dokazuje i uspješno privlačenje i održavanje pozornost najmlađih, ali i svih drugih gledatelja, do kraja predstave.
Stavljanje virtuozne igre u prvi plan, u skladu s ciljnom skupinom za koju je rađena, predstava je tehnički uigranim plesačima uz dašak atraktivne akrobatike, dala koreografsku priču koja svojim izvođenjem nagovara na sudjelovanje u osobnoj interpretaciji iste, pa makar ona bila predivno drukčija od inicijalnog koncepta.
© Nikolina Odobašić, PLESNA SCENA.hr, 2. prosinca 2020.
(Realizirano kroz projekt Kritički parkour.)
