Plesna scena.hr

Duboke intime dueta

21. festival plesa i neverbalnog kazališta, Svetvinčenat, 24.-26. srpnja 2020.

• 
  
  „Odlučeno je da se plesati treba, može i želi…“ – srećom su zaključili organizatori Festivala plesa i neverbalnog kazališta u Svetvinčentu i u vrijeme novog vala odustajanja od manifestacija, hrabro i odgovorno stali na branik (scenske) umjetnosti i (plesne) kulture. Podsjetilo je to na završne riječi Pine Bausch u biografskom filmu Pina koje poput nekog proročanstva opominju i s plakata Wendersova filma: „Dance, dance, otherwise we are lost!“ A kad smo već kod filmova, podsjećam na nedavnog čarobnog Joja Rabbita (redatelj Taika Waititi, 2019.): kada njemački dječak Jojo upita židovsku djevojčicu koju njegova majka skriva u maloj tavanskoj ostavi, što će prvo napraviti kad izađe van, ona kratko razmisli i onda bez dvoumljenja odgovori: „Plesati!“
  
  I nije bio problem po potrebi staviti masku (koja je, usput, bila u novom, zaigranom i upečatljivom vizualnom rješenju Festivala, rad braće Matije i Maurcija Ferlina), redovito mjeriti temperaturu i ispunjavati obrazac s osobnim podacima. Festival se dogodio u tri programski definirana i prema tome održana dana, uzbibao gradić uzbuđenjem ponovnih živih susreta, plesačima i pratiteljima, gostima željnim ljudskog kontakta i tjelesne komunikacije, međusobne rezonance, kemije i empatije.
  
  Sve predstave su održane u prekrasnom, sve dotjeranijem Kaštelu Grimani. (Raspoloženi ćuk i zvijezde bili su na svom mjestu.) Dva znana filma Martine Nevistić, Pulsar i Apollonian (višeo o njima pročitajte ovdje) tijekom dva dana su projicirana u Loži, kao kratki predasi između izvedbi na velikoj sceni Kaštela; jedino je Esbat, predstava Aleksandre Mišić i Zagrebačkog plesnog ansambla ostvaren u sklopu projekta Nevidljiva Savičenta, izveden u Žlinji, podno Kaštela.
  
  Tri naslova, tri dueta odabrana iz službene selekcije Aerowaves, potvrdila su zanimljivost ideja i visoku razinu kvalitete te europske Platforme. Uz vrlo specifični Harleking, o kojem će poslije biti riječi, BEAT “I just wish to feel you” mađarsko-belgijskog Collective Dope i Des gestes blancs francuske Naïf Production dva su izvrsna, fizički krajnje zahtjevna (s elementima akrobatike) a opet duboko intimna dueta podrške i povjerenja. U BEAT “I just wish to feel you” kreatori i izvođači: plesačica suvremenog plesa Jenna Jalonen i hip-hoper Jonas Garrido Verwerft (uz glazbenika Adriana Newgenta koji uživo sklada zvukobraz koji uključuje i tjelesne zvukove izvođača tijekom izvedbe) razvijaju rad u radikalno provedenom ključu aktivnog i pasivnog tijela. Stalno preigravanje onog koji pokreće/manipulira i onog koji je pokrenut/manipuliran dešava se u žestokom tempu, do iscrpljenja, s rijetkim predasima, iza kojih se ponovno kreće. Prijelazi su brzi i precizni, uvjerljivi u ovladavanju biomehaničkih potencijala dvaju tijela. Ali osim fascinacije tim radikalnim, čak brutalnim međusobnim baratanjem, njihov fizički odnos u dinamici kontinuiranih preinaka situacije proizvodi niz asocijacija i emocija. Ima neka dirljiva grozničavost u tim zagrljajima koji to nisu, jer se u toj, mladenački drskoj igri u kojoj uvijek samo jedan radi a drugi je trpan ne vidi rješenje, mogućnost puštanja dubljih korijena.
  
  Bijele geste izvode otac i sin, Sylvain i Charlie Bouillet. Praksa koju negdje u memoriji vežemo uz obitelji pelivana putujućih cirkusa, ovdje se autentično i duhovito prelila u područje suvremenog plesnog kazališta, u obiteljsku situaciju nadobudnog oca koji želi aktivirati sina, maknuti ga od igrica i mobitela i pridobiti ga za svoj svijet pokreta, svoje ideje, igre. Dječak je divan pravi dječak koji raste; svjestan tatinog truda nastoji ga ne razočarati, podržati, pokazati interes… i pitanje je tko tu koga zabavlja i odgaja. No poanta i jest u tom trudu, dubokoj bliskosti i povezanosti velikog i malog čovjeka, psihofizičkom osjećaju drugog – iz koje proizlaze virtuozne (i tako simbolične) transformacije, sekvence prijelaza, podrški i posebno – balansa. Sjetila sam se da sam u prvom broju savičentskog magazina Teza, koji sam nedavno dobila, pročitala kako je Matija Ferlin održao dvodnevnu radionicu plesa i pokreta S kolina na kolino, za parove koje su činili dijete i jedan od roditelja. Fizičke igre i zadaci temeljeni na obiteljskom odnosu i kontaktu pokazali su „performativne potencijale kojemu se može pristupiti kao koreografsko-izvedbenom sadržaju“. Tata i sin Bouillet to su definitivno iskoristili.
  
  Trama je predstava španjolske koreografkinje Roser López Espinosa koja je tijekom Festivala održala i radionicu za profesionalne izvođače. Naslov je španjolska riječ koja, između ostalog, znači tkanje, ukrštene niti, putovi ili, preneseno, linije (života) koje se presijecaju i na tim mjestima (susreta, zapleta) stvaraju se čvorovi. A prema citiranom tekstu Biti ili ne biti (tijelo) španjolskog filozofa Santiaga Albe Rica: „Čvor sadrži sve značajke inteligencije ruke: / pozornost, strpljivost, pedantnost, profinjenost. / Čvor, takoreći, veže ruke uz svijet, / oči uz zemlju, tijelo uz druga tijela.“ Čini se da predstava Roser Espinoza kreće od sličnih premisa visokog stupnja somatskih vještina, akrobatske preciznosti i sigurnog partnerstva, kao i dva spomenuta dueta, ali već sama činjenica da se je riječ o petero razigranih, radosnih plesača (Nora Baylach, Magí Serra, Anamaria Klajnšček, Noé Ferey, Pontus Fager) donosi puno veći broj mogućih kombinacija uplitanja i rasplitanja tijela. Umnažanjem niti dobilo se na složenosti tkanja, ali nije se dobilo na intimnoj slojevitosti – bez obzira gleda li se koncept i koreografija horizontalno, u smislu tkanice susreta i odnosa ili vertikalno kao dinamični unutarnji krajolik plesačice koja na početku znakovito odvezuje vezice na cipelama koje skida da bi ušla u prostor kao početak, ishodište partiture. (Uz izvrsne, efektne i duhovite grupne materijale najdojmljivijim momentom opet mi se čini jedan duet.) No sve tri navedene predstave su svojevrsna erupcija energije u razdraganoj tjelesnoj bliskosti i ponovno uspostavljenoj komunikaciji s i pred publikom. Tome je programski bliska i jesenska produkcija Zagrebačkog plesnog ansambla Gore u koreografiji Ferenca Fehéra. Predstava u kojoj se predstavila odlična pomlađena postava plesačica savršeno je sjela u ambijent Kaštela. Jedina novost je da se u ansambl aktivno vratila Petra Valentić koja je zamijenila Ivonu Grubišić. (Premijeru smo popratili ovdje.)
  
  Nešto posve drugačije u izvedbenoj korpografiji i poetici rada, začudno dosljedno u pomaknutom, grotesknom, ogoljenom, usporenom pokretu iznijeli su Ginevra Panzetti i Enrico Ticconi u predstavi Harleking. Već naslov upućuje na transformaciju, riječ koja je započela kao Harlekin /engl. Harlequin/, iznenada dobiva nastavak –king /kralj/ i postaje složenica, prema programu naziv za „demona s višestrukim identitetom“. Panzetti i Ticconi savršeno vladaju artikulacijom tijela i grimasom. Oboje su u jednostavnom, crnom, uskom, mimskom kostimu, centrirani u svom relativno malom praznom prostoru igre. Krećući iz okvira kazališne tradicije i prakse commedia dell'arte izvođači nesumnjivo projiciraju lik Harlekina. A on kao da, u dvije izvođačke inačice koje omogućuju odnose (izvedene jednako groteskno, stilizirano, usporeno i repetitivno) priča priču o sebi: drskom lakrdijašu, prevrtljivcu sklonom jelu i piću, pakosnom beskičmenjaku koji je ponizan pred jačim i okrutan nad slabijim, lažnoj ludi koja se u trenutku može transformirati u opasnog Ducea. Nevjerojatno je kako se u trenutku desi taj demonski preokret koji ježi, kako uspiju zazbiljiti osvještavajući klopku opuštene nepažnje pred opasnim zabavljačem. A onda opet: hahahaha! Ali ništa se više ne čini isto. Knedla ostaje u grlu. I ne može se reći da nisu upozorili.
  
  © Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 21. rujna 2020.
  (Realizirano kroz projekt Kritički parkour.)

Piše:

Maja
Đurinović