Što se događa kada se specifičan način kretanja izolira od svog uobičajenog okruženja i izmjesti na kazališnu pozornicu? Ovo je tek jedna od ideja koje se provlače ovogodišnjom Aerowaves selekcijom prikazanom na Spring Forward festivalu 2020. U Unauthorized, grčka autorica Iris Karayan posuđuje karakterističan tjelesni vokabular boksača i tenisača te ih postavlja paralelno uz pokrete preuzete iz videospotova pop zvijezda. Učinkoviti sportski skokovi i zavodljivo izvijanje, s vremenom, uz pomoć neutralne izložbene atmosfere, postaju neočekivano slični. Pitamo se gdje završava sport, a počinje ples.
Približno jednaku metodu koristi norveška autorica Inés Belli u Postmodern Cool, radu koji bi se mogao zvati i susretom All That Jazz s Lucindom Childs. Inés Belli posuđuje karakteristične elemente jazz dance koreografija pa njihovom dekonstrukcijom, opsesivnim ponavljanjima i geometrijskim preslagivanjem u prostoru, te dramaturškim prigušivanjem, postiže svojevrsnu meditaciju, stavljajući fokus na individualnost svake plesačice. Šou kojeg obično vežemo uz taj tip plesa, ovdje je potpuno ukinut, i gledamo samo naizgled bezlično izvršenje radnji, ljuljanje bokovima i ramenima, oštre i velike pokrete ruku, brze okrete, plesačice koje umjesto štikli nose tenisice, a primjećujemo napor, znoj, dril i sitne razlike između njih.
Dok prethodne dvije predstave prepoznatljiv stil kretanja ogoljuju svakoga konteksta, norveške autorice Kristin Helgebostad i Laura Marie Rueslåtten, kroz bogat i duhovit vokalno-koreografski score predstave Cheers, kontekst potpuno izvrću. Nastupi cheerleadersica, uz koje vežemo vedrinu, optimizam i nesalomljiv duh, sada dobivaju mračnu, ranjivu dimenziju. Uz neizostavno šuškanje pomponima, ove navijačice manje skaču u zrak, a češće se kotrljaju po podu, a njihove formacije umjesto vertikalnog, imaju horizontalni smjer, do pred sam kraj.
Austrijska autorica Dagmar Dachauer na pozornicu pak izmješta mačku, odnosno posuđuje habitus mačke i utjelovljuje ga kroz niz gotovo znanstveno izvršenih scena u The Feline Project. Slično kao što su to prije nekoliko godina činile hrvatske autorice Petra Hrašćanec i Ksenija Zec u Anatomiji mačke. Daucher je minuciozna u mikro pokretima, stvarajući lijen i znanstveno čist okoliš u kojem istražuje pitanje što mačku čini mačkom.
A što čini bit ženske energije zanima njemačku autoricu Joy Alpuerto Ritter. Riječ je o izvođačici iznimne scenske prisutnosti. U svom autorskom solu Babae, nadahnuta je mističnim praksama ženskih plesačica, koje prenosi kroz razne postupke. U izvedbi koja priziva Vještičji ples Mary Wigman, tradicionalne filipinske plesove i vouging, Joy Alpuerto Ritter neprestano se transformira, a zadržava izrazitu snagu.
Snagu i neustrašivost tematizira i Anne-Mareike Hess (Luksemburg/Njemačka) u predstavi Warrior, ali slično kao Helgebostad i Rueslåtten u Cheers, pogledava i u kontradikciju tog pojma i ljudskim bićima realniju – fragilnost. Jednako kroz glas, kao i kroz pokret i gestu, Hesse je fascinantno i karikirano utjelovljenje titana – širokog stava, čvrsto stisnutih šaka, odlučnoga hoda, borbenih uzvika. Dok se psihofizički priprema za neku imaginarnu bitku, ona postupno navlači nježan oklop od spužve i pastelnih boja, pjevušeći o strahu, ožiljcima, suzama i boli.
Način na koji se Anne-Mareike Hess kreće djeluje robotizirano ili animirano. Slična kvaliteta zajednička je još nekim radovima u selekciji. U AlShe/Me posljedica je to popping plesne tehnike kroz koju su francuski koautori i izvođači, ujedno blizanci, Linda i Mike Hayford, ušli u svijet plesa. Riječ je o obiteljskoj suigri identitetima, duetu u kojem nas Hayfordi navode na promatranje njihovih međusobnih sličnosti i razlika.
U slučaju A White Sustainable Construction, španjolskog autora Emauela Rodrigeza, posebice u okolnostima održavanja festivala putem Interneta, i gledanja predstave na ekranu, na trenutke nije sigurnu gledamo li videomontažu ili izvedbu uživo. Plesači su uspjeli postići potpuno robotiziran pokret, s usporavanjem, ubrzavanjem i premotavanjem unatrag, da je teško povjerovati da se ne radi o računalnoj manipulaciji slike.
Korejska skupina The Choi x Kang Project je s predstavom A Complimentary Set Dissapearing With an Impact na festivalu bila prisutna kao već tradicionalan izvaneuropski gost. Njihov pak način kretanja asocira na mehaničke lutke, što vjerojatno proizlazi iz činjenice da neprestano grade pa onda rastavljaju vizualnu iluziju kazališne pa i raznih drugih mašinerija i čine to matematičkom preciznošću, koristeći videokameru, ekran i nekoliko rekvizita. Gledatelj se neprestano dvoumi što je konstruirana realnost, a što se zaista događa na pozornici.
Dok Koreanci koriste multimediju za manipuliranje percepcijom publike, mađarski autor Máté Mészáros koristi fizičku distancu kako bi gledatelja maksimalno pokušao osloboditi svake manipulacije. U radu Mechanics of Distance publika se može slobodno kretati i tako mijenjati perspektivu na izvedbu, može pratiti izvođače u prostoru, a može ih gledati kroz prozor ili s visine sa stubišta. Snimka koju smo gledali u online prijenosu festivala napravljena je za vrijeme izvedbe u predvorju Nacionalnog plesnog kazališta u Budimpešti čija suvremena arhitektura pruža brojne mogućnosti za poigravanje. Publiku se eksplicitno na razglas podsjeća da su slobodni u interpretacijama onoga što vide, a izvođače potiče na maksimalno iskorištavanje prostornih datosti i međusobne udaljenosti.
Percepciju na specifičan način za 90 stupnjeva izokreće norveška autorica Roza Mostaghi u instalaciji Bouncing Narratives. Publika tu izvedbu promatra odozdo, sjedeći ispod plesačica koje odskakuju na vrhu četvrtaste instalacije napravljene od elastične prozirne mreže, kao na trampolinu. Takva perspektiva i dvije izvođačice odjevene u šareni kostim koje kao da plutaju u zraku, u stalnoj suspenziji, poput prethodne predstave otvaraju brojna čitanja koje autorica također ostavlja otvorenima. Riječ o iskustvu najbližem onome između sna i jave, potpomognutom hipnotičkim cvrčanjem trampolina.
Belgijski Collective Dope i autorica Jenna Jalonen u duetu BEAT 'I Just Want to Feel You' gledatelju također prepušta stvaranje vlastitih narativa dok plesački par prolazi kroz različite intenzitete partnerskog odnosa, od brutalne kontakt improvizacije do umirujućega grljenja. Duet je to koji obuhvaća potpune ekstreme u fizičkome kontaktu i naglašava fascinantnu inteligenciju tijela.
U namjernoj nedorečenosti pak prednjači predstava Stand Still You Ever Moving Spheres of Heaven, čiji su autori Henrique Furtado & Chiara Taviani (Portugal/Italija). Njihov je neobičan duet nadahnut filmskim scenarijima, a sastoji se od verbalnog i fizičkoga dijaloga čije značenje pleše po rubovima razumljivosti. Tek kada mislimo da razaznajemo o čemu je riječ, ipak je to i dalje neki izmišljeni jezik i imaginarni ples koje ne možemo uhvatiti ni za glavu ni za rep. Henrique Furtado i Chiara Taviani to nazivaju „sound-poetry“ ili „zvukovna poezija“ koja gledatelja neprekidno navodi na aktivno traženje smisla. Izvedba je sačinjena od bujice riječi i pokreta koje se čine posve povezanima, a onda ipak ne. Specifičnost koreografiji daju crno obojeni vrhovi prstiju koje gestama ruku daju posebnu, novu dimenziju.
Želja za zaustavljanjem vremena iz naslova prethodne predstave nadovezuje se na vječnu temu plesne umjetnosti, a to je ona o vremenu, sporosti, trajanju i prolaznosti. Osim Inés Belli s opsesivnim ponavljanjem istog seta jazz dance pokreta i Roze Mostaghi, s neprestanim odskakivanjem, od već spomenutih autora na vrijeme pažnju skreće i Emauel Rodrigez u A White Sustainable Construction. U toj znanstvenom fantastikom nadahnutoj predstavi, pokret i glazba razvodnjeni su u slow motion, plesači samo preslaguju blokove i uz prevladavajuću bjelinu navode na kontemplaciju.
Masako Matsushita, autorica japanskoga porijekla koja također djeluje u Italiji, pak uzastopce ponavlja radnju oblačenja pa zatim skidanja na desetke grudnjaka i gaćica u Un/dress. Zatim se polako umotava u trake od crne tkanine, hvatajući jednu po jednu u pravilnim vremenskim razmacima. Matsushita podsjeća na rituale, običaje i simboliku vezanu uz odijevanje, na tkaninu kao zaštitu, na identitetski, seksualni, rodni pa i ekološki aspekt mode.
U predstavi The Angular Distance of a Celestial Body, talijanskog autora Alessandra Carbonija, dvije plesačice ritualno i simetrično ponavljaju radnju klečanja i geometrijski preciznog manipuliranja konstrukcijom na podu. Čine to izrazito sporo, pažljivo, pravilno i dugo. Carboni je doduše nadahnut kartografijom pa je njegova koreografija više usmjerena na tu konstrukciju, nego na plesačice koje zapravo vuku konce i uzrokuju neprestanu mijenu oblika sačinjenih od paralelno posloženih niti na tlu. Sterilnost bijele scenografije i metalnih niti, suprotna je šarenilu kostima, patchworka od raznih boja i uzoraka.
Slična landscape koreografija zajednička je i spomenutom Emanuelu Rodrigezu, čiji plesači također slažu konstrukciju od bijelih blokova; zatim Kristin Helgebostad i Lauri Marie Rueslåtten čije navijačice slažu formacije na podu; i Masako Matsushita svoje mikropokrete odijevanja i razodijevanja izvodi na tlu prekrivenom pravilno razmaknutim trakama tkanine.
Dok Carboni koreografira linije na podu, Češki autor Viktor Černický koreografira hrpu uredskih stolaca u predstavi PLI. Iako su neizostavan dio većine predstava, dok na njima sjedi publika, stolci ovdje dolaze u centre stage, a publika je slobodna šetati. Černický stolce premeće u različite prostorne konstrukcije ili pokušava od njih formirati neko novo tijelo. Taj duhovit i ionescovski isprazan poduhvat može djelovati i sarkastično u nekim manje privilegiranim okolnostima u kojima premještanje stolaca za plesače zaista jest uvod i završetak svake izvedbe. S druge strane, činjenica da se radi o konferencijskim stolcima neodoljivo podsjeća na nerijetko apsurdne procedure korporativnih ili birokratskih javno-službenih sustava.
U predstavi The Ephemeral Life of an Octopus britanske autorice Lée Tirabasso plesači se pak spotiču o bezbroj kablova razbacanih na podu koji tvore organske oblike nalik krvotoku. Njihova je funkcija dodatno otežati već ionako izopačen ples, u kojem svaki pokret ima neki kvar. Gmižu, skaču, viču, grickaju se, pjevaju Henry Lee (pjesmu o serijskom ubojici). Lée Tirabasso se bavila bolešću, a naslov je preuzela iz eseja Thomasa Sterna koji je napisao da je ljudsko tijelo kao hobotnica – biće s kojim ne možemo komunicirati.
Pitanje komunikacije i odnosa prisutno je također u nekoliko radova. Osim kod već spomenutih Jenne Jalonen te Linde i Mikea Hayforda, specifična je i za rad norveško-nizozemskog dua Ingrid Berger Myhre – Lasse Passage. Njihova iskreno duhovita plesno-koncertna kolaboracija Panflutes & Paperwork posvećena je svim tandemima, zajedničkoj kreaciji i kršenju pravila. Plesačica svira, a glazbenik pleše, i svaki izazov na kojeg nailaze dobiva kreativan rasplet.
Belgijskog autora Juliena Carliera pak zanima nerijetka tema odnosa plesanja i kiparenja. U Golemu na scenu supostavlja sebe i kipara Mikea Sprogisa u paralelnom procesu stvaranja. Rezultat je očekivani uvid u činjenicu da obojica oblikuju prostor, kao što i obojica zapravo plešu. Turska autorica Ekin Tunçeli bavi se pak odnosnom sa samom sobom. U radu bir şey, što znači stvar na turskom, ona ne zna što bi, ali je svejedno napravila solo. Njezina je izvedba izgubljena, zbunjena i beskrvna. Čak nam ni vozilo hitne pomoći koje se u jednom trenutku pojavljuje na sceni, nije moglo pomoći.
Za razliku od Ekin Tunçeli koja iskreno na sceni priznaje svoju demotiviranost i očaj, češka autorica Markéta Stránská prkosi samoj sebi i pronalazi inspiraciju za let u koreografiji naziva Fly! za jednu nogu, jednu prostetsku nogu i dvije štake. Markéta Stránská ne očajava nego isprobava koje su joj mogućnosti i opcije u pokušaju uspostavljanja ravnoteže unutarnjeg i vanjskog plesa.
Festival je zatvorila talijanska gošća Sivia Gribaudi koju je zagrebačka publika imala prilike gledati na Tjednu suvremenog plesa prije tri godine s dva solo rada A corpo libero i R.OSA. Graces je novi rad kojeg Sivia Gribaudi izvodi s još trojicom plesača. Na tragu spomenutih sola i Graces nastavlja duhovito rastavljati mit o idealnom izgledu plesačkog (i bilo kojeg drugog) tijela. Nadahnuta skulpturom Tri gracije Antonija Canove, Sivia Gribaudi čije tijelo odudara od plesačkog stereotipa, nonšalantno staje na pozornicu rame uz rame s trojicom kao isklesanih plesača. Zajedno priređuju urnebesni šou koji se dotiče brojnih plesnih stilova i donosi nasušno potreban humor na kraj festivala.
Natječaj za iduću godinu upravo je otvoren i dostupan na mrežnim stranicama Aerowavesa, a iznimno se zbog okolnosti s koronavirusom mogu prijaviti i radovi već prijavljeni prošle godine.
© Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 8. lipnja 2020.
