Naša tijela čuvaju sjećanja i iskustva

Intervju: Sancha Meca Castro, koreografkinja i izvedbena umjetnica

• Portugalska koreografkinja i izvedbena umjetnica Sancha Meca Castro zagrebačkoj se publici predstavila radom The Ruin Is a Tail, izvedenim u Pogonu Jedinstvo u sklopu Antisezone i njezina drugog ovogodišnjeg bloka Ovom tlu je svejedno padamo li ili ustajemo (više ovdje). U izvedbi sudjeluje pet izvođačica, među njima i hrvatska plesna umjetnica Dora Brkarić, bivša članica Zagrebačkog plesnog ansambla. Uz nju, predstavu izvode Hannah Badura, Nara Gonçalves, Thalia Livingstone, Victor Conto i sâma autorica.
  
  The Ruin Is a Tail polazi od pitanja što od pokreta ostaje nakon što se dogodi i može li se nešto tako prolazno poput geste sačuvati, prenijeti na drugo tijelo i iznova izvesti, a da pritom ostane isto. Ruševine, fosili i drugi materijalni tragovi prošlosti pritom postaju polazište za razmišljanje o tjelesnom pamćenju, transformaciji pokreta i odnosima koje tijela uspostavljaju međusobno, ali i s objektima u prostoru. Sa Sanchom Mecom Castro razgovarali smo o tome što za nju znači „ruševina geste“, neuobičajenom koreografskom procesu i suradnji s hrvatskom kolegicom.
  
  Vaš rad istražuje sjećanje i način na koji se ono mijenja kroz vrijeme. Budući da predstava nosi naslov The Ruin Is a Tail (Ruševina je rep). Što za vas znače ruševine, općenito, ali i u kontekstu plesa?
  
  Razmišljam o ruševinama kao nečemu što u sebi nosi osjećaj i ideju vremena. Za mene ruševine istodobno govore o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Krenula sam od ideje ruševine kao materijalnog objekta, ostatka nečega što se dogodilo, nečega oko čega možemo stvarati fikcije i zamišljati što se ondje zbilo, a što istodobno u sebi nosi i neku stvarnost. Predstava je zapravo nastala iz ideje stvaranja arhiva gesti i istraživanja što znači nositi taj arhiv u vlastitim tijelima, kao i koje su mogućnosti njegova ponavljanja. Kako se mijenja? Kako se mi mijenjamo? Kako se razvija ovisno o tome tko ga izvodi? Kako se neka gesta može prenijeti s jednog plesača na drugog? Sve se zapravo vraća na pitanje očuvanja pokreta.
  
  Pokret je po svojoj prirodi vezan uz trenutak u kojem nastaje; uvijek je povezan s vremenom. To me navelo da razmišljam što su ostaci pokreta, što bi mogle biti ruševine jedne geste. Također vjerujem da plesači, i zapravo svi koji se kreću i imaju tjelesnu prisutnost, u sebi nose ostatke onoga što im se dogodilo. Naša tijela čuvaju sjećanja i iskustva. Zanimalo me razmišljati o pokretu iz te perspektive te propitivati mogućnosti njegova ponavljanja, ali i prenošenja između različitih plesača.
  
  Kako zamišljate da se tjelesno sjećanje razlikuje od sjećanja uma? Jeste li tijekom rada na predstavi spoznali nešto novo o tom odnosu?
  
  Apsolutno. Mislim da to proizlazi i iz mog vlastitog odnosa prema pokretu i spoznaje da tijelo mnogo toga pohranjuje. Pohranjuje iskustva i stvari koje su nam se dogodile, a koje možda nisu nužno prisutne u našem svjesnom umu, ali su definitivno negdje pohranjene. Nešto slično događa se i kroz snove. U njima prerađujemo sve što nam se dogodilo tog dana, ali i ono što se dogodilo prije deset godina, kao i sve ljude koje smo možda samo jednom susreli ili ih viđamo svakodnevno.
  
  Snovi su imali važnu ulogu u kreiranju ove predstave. Možete li pojasniti metodologiju?
  
  Počeli smo graditi arhiv gesta tijekom rezidencije u kojoj smo izvođačice i ja zajedno boravile u istoj kući. Svakog jutra budile bismo se otprilike pola sata prije izlaska sunca. Proces smo jednom radili zimi, a jednom ljeti. Prije nego što bismo progovorile ili učinile bilo što drugo, popile bismo čašu tople vode i izašle van. Zimi smo odlazile u šumu. Prvi put smo to radile u Zadru, a poslije i u Amsterdamu, gdje bismo odlazile u park. Ondje bismo radile 45-minutnu improvizaciju. Izvođačice sam zamolila da tu improvizaciju grade iz sjećanja na snove i na prethodni dan. Na kraju improvizacije trebale su zapamtiti tri ili četiri geste koje su im se činile posebno zanimljivima.
  
  Dodala sam još jedan element: prije odlaska na spavanje pokazivala bih im određene slike ili tekstove. Na neki sam način željela utjecati na njihove snove kako bi se možda povezali s materijalom koji sam željela unijeti u proces. Često su to bile slike ruševina i fosila, koji također u sebi nose ideju materijalnog objekta povezanog i sa sadašnjošću i s prošlošću. Bio je to moj način da im na neki način hakiram snove. Naravno, sanjale bi o vlastitim iskustvima, ali i o stvarima o kojima smo razgovarali neposredno prije nego što bi zaspali.
  
  Nakon svake 45-minutne improvizacije bilježile bismo geste koje su prikupile. Zatim sam od svih tih gesta stvorila arhiv. Nakon toga rad se pretvorio u svojevrsnu kompoziciju tih gesta: slagali smo ih i pokušavali razumjeti kako mogu komunicirati s gestama drugih. Radili smo i na tome da jedni druge učimo vlastitim gestama i pokušavamo razumjeti kako bi gesta neke druge osobe mogla funkcionirati u mojem tijelu. Tu se otvara cijeli niz pregovora s gestom koja pripada nekom drugom, ali je proizašla iz sna koji možda ima sličnosti s mojim vlastitim snom.
  
  U čemu je po vama specifičnost takvog rada na koreografiji?
  
  Ono što mi je jako zanimljivo u istraživanju pokreta, za razliku od rada kroz određene plesne tehnike, jest to da pokret može nastati iz našeg vlastitog jezika i iz naše vlastite želje: kako se želimo kretati i kada se želimo kretati. Zanimljivo je vidjeti koliko ono što osjećamo određenoga dana može ući u pokret. Naravno, možemo ga izvoditi vrlo precizno i s tim vokabularom pokreta raditi gotovo kao s repertoarom, na vrlo klasičan način. Ali jednako je zanimljivo dopustiti da način na koji se osjećamo, kao i sve ono što je oblikovalo naš dan i dane prije toga, uđe u te geste. Zbog toga se iste geste mogu svaki put izvoditi na vrlo različite načine. Za mene je posebnost upravo u ponavljanju geste koja je proizašla iz istraživanja, a ne iz unaprijed određene forme ili oblika.
  
  U predstavi koristite i velik broj objekata. Kako ste organizirali prostor i tijek predstave u odnosu na tijelo i ideju aktiviranja arhiva?
  
  Prije studija koreografije studirala sam kiparstvo, tako da su objekti oduvijek bili vrlo važni i u mom koreografskom radu. Sklona sam promatrati ih kao suizvođače. Vjerujem da različite materijalnosti imaju različite oblike djelovanja i jako me zanima ideja da mi aktiviramo objekt, ali da objekt istodobno aktivira nešto u nama. Naše se tijelo mora prilagoditi i pronaći način da s njime uspostavi odnos. Razumijevanje objekata i materijalnih elemenata koji nastanjuju prostor tako je postalo još jedan način razmišljanja o tim prisutnostima s kojima se na neki način moramo suočiti. Razvijanje arhiva u ovoj predstavi zato se tiče i načina na koji se odnosimo prema objektima, ali i načina na koji se odnosimo jedni prema drugima. Naravno, postoji sloj u kojem smo povezani zato što dijelimo zajednički jezik, taj arhiv gesta. Ali povezani smo i zato što dijelimo sve objekte koji se nalaze u prostoru. Odgovornost za aktiviranje prostora i tih objekata kolektivna je. To postaje razgovor između izvođača.
  
  Predstava također spaja vrlo strukturiran jezik pokreta s vrlo otvorenom improvizacijom. Naravno, improvizacija ima svoje okvire, ali postoji i prostor u kojem izvođači doslovno reagiraju na ono što se događa i na ono što se u prostoru aktivira. Jako me zanimaju koreografija i ples kao načini uspostavljanja odnosa s onime što se događa oko nas. Da bismo mogli improvizirati, moramo vidjeti što drugi rade, moramo slušati i moramo pronaći način da ono što mi radimo rezonira s onime što rade drugi.
  
  Uz plesačice, predstavu uživo izvodi i glazbenica. Kakav je njezin ulaz u izvedbu?
  
  Inês Malheiro osmislila je zvuk i radila je na sličan način kao i mi. Na početku sam s njom podijelila arhiv naših gesta i ona je krenula stvarati određene zvukove i zvučne atmosfere kao odgovor na pojedine geste. Na kraju je na temelju tog arhiva skladala dulje glazbene cjeline i zvučne zapise. Dakle, na isti način na koji smo mi gradili arhiv gesti, ona je gradila arhiv zvukova. Ti se zvukovi tijekom predstave aktiviraju i izvode u odnosu na ono što se događa, stvarajući ritam i, naravno, emocionalnost. Mislim da Inês u prostor donosi nešto slično onome što nama kao izvođačima treba da bismo mogli improvizirati kroz gestu, i ona mora biti u rezonanciji s ostalima. Mora osjetiti trenutak u kojem neki zvuk doista može dobro sjesti na određenu scenu ili gestu. Često se dogodi da Inês poželi isprobati ili aktivirati neki zvuk, ali shvati da u tom trenutku nije dovoljno precizan ili ne odgovara toj sceni. Zato vrlo pažljivo prati kada se određeni zvuk može pojaviti kako bi sudjelovao u stvaranju priče i narativa onoga što se događa u prostoru.
  
  Publiku ste prostorno razdvojili na dvije različito orijentirane tribine mijenjajući perspektivu na događaje, a osim toga je i sama pažnja izrazito disperzirana jer se na sceni paralelno odvija velik broj radnji. Zašto vam je to bilo važno?
  
  U tom našem arhivu ima velik broj vrlo suptilnih gesta, dok su neke druge radnje i geste izrazito velike. U nekim trenucima u prostor ulaze prilično veliki objekti, događaju se veliki poremećaji i susreti. Tu su i glas, smijeh... Zanima me da publika sama odluči kamo će joj otići pažnja. Zanima me stvaranje prostora i za sitne detalje i za velike manifestacije, za trenutke velike uzburkanosti.
  
  Mislim da je riječ i o tome da primijetimo koliko je širok raspon ljudskog iskustva. Mi smo emocionalna bića. Stupamo u odnose sa stvarima i prema njima imamo emocije i osjećaje. Zanima me stvaranje afekta i tih odnosa na način koji ljudima možda može otvoriti neku unutarnju perspektivu i potaknuti ih da se zapitaju: Kako se ja zapravo odnosim prema stvarima koje se događaju oko mene?
  
  Kako je došlo do vaše suradnje s hrvatskom plesačicom Dorom Brkarić?
  
  Dora i ja upoznale smo se u Amsterdamu jer smo obje studirale na School for New Dance Development (SNDO). Na kraju druge godine Dora je odlučila prekinuti studij. Bila je godinu ispred mene, ali do tada smo već razvile vrlo snažno prijateljstvo. Kad je odlučila otići, meni je to bilo pomalo kao slomljeno srce. Krajem studija počela sam razmišljati o tome što mi je važno da bih taj studij završila na način na koji želim? Jedna od stvari koje sam naučila tijekom studija jest koliko mi je važno raditi s ljudima koji su mi važni i od kojih sam toliko toga naučila. Zato sam Doru jednostavno pitala hoćemo li diplomirati zajedno, a ona je odgovorila: „Nego što da hoćemo!”
  
  Spomenutu metodologiju i ideju arhiva gesta zapravo sam skicirala još na prvoj godini studija, a Dora je sudjelovala u tom prvom istraživanju. Za ovu smo predstavu ponovile metodologiju, ali smo vratile i geste iz tog prvog istraživanja iz 2021. godine. Bilo je jako zanimljivo vratiti se gestama koje su nam pripadale u vrijeme kada smo obje studirale, ali i vidjeti što se promijenilo u našem susretu nakon što se gotovo dvije godine nismo viđale, a zatim ponovno počele zajedno raditi kroz pokret.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 30. rujna 2026.

Piše:

Jelena
Mihelčić