Tijekom rada na knjizi o Ani Maletić, dobila sam od njezine kćeri Vere jednu lijepu plesnu fotografiju Emilije Thaller. Vera je, naime, sama prošla kroz maminu arhivu i priredila i sistematzirala materijale, a ovu fotografiju je negdje našla i odvojila i – znajući da volim i sakupljam takve stare slike naših prvih plesnih umjetnica, poklonila. Fokusirana na obilnu Aninu građu tada mi nije palo na pamet pitati Veru nešto više o Emiliji Thaller, a kasnije više nije bilo prilike.
Pretpostavljam da je fotografija vezana uz prvi od Pet valcera Božidara Kunca (Moderato con eleganza), plesni solo Emilije Thaller unutar programske večeri Plesne grupe Ane Maletić, održane 18. lipnja 1946. u Malom kazalištu HNK u Zagrebu. Nalazimo je i godinu dana kasnije kao plesačicu na programu prvog nastupa Zagrebačke plesne pozornice (24. svibnja 1947.), članicu ansambla „pod umjetničkim rukovodstvom Ane Maletić“, ali tu je riječ o dramatičnim, ekspresivnim ulogama Starog Istranina, Pjesnika, Udovice, Dvorskog meštra u Aninim modernističkim narativnim „baletima“. Na prvom programu Emilija se piše Ema Taler, a godinu dana kasnije je Mila Taler, dok je kao nastavnica u Školi za ritmiku i ples upisana kao Emilija Thaller. Takve preinake imena nisu bile rijetkost u ta burna vremena, no nisam znala gdje je Ema ili Mila ili Emilija ili Emica Taler ili Thaller provela 1930-e i onda ratne godine, je li joj Thaller djevojačko prezime ili ga je udajom preuzela, gdje se educirala u modernoj plesnoj umjetnosti i ritmici.
U lijepoj brošuri kojom je Škola za ritmiku i ples obilježila svoju desetu obljetnicu rada (1955.-1965.) u dijelu koji prati razvojni put škole piše: „Školski nastavnički zbor, koji je u prvoj godini postojanja brojao svega tri sistematizirana člana: Anu Maletić, Emiliju Thaller i Bosiljku Žordić, rastao je usporedno s porastom redovitih i izvanrednih učenika….“
Godinu i mjesto rođenja, i ime oca (Slavko) našla je Normela Krešić u Matičnoj knjizi zaposlenika Škole, u kojoj je još zabilježeno da je Emilija završila Školu plesne umjetnosti Ane Maletić, da je prije radila u Gradskom tečaju za ritmiku i plastiku a od 1. prosinca 1954. zaposlena je kao nastavnica u Školu za ritmiku i ples, gdje je i umirovljena 7. rujna 1966.
Jelena Vrdoljak se sjeća Emilije Thaller kao velikog „znalca ritmike“, iznimno muzički obrazovane i iznimno korektne nastavnice koja je vodila kompletnu ritmiku na Školi. Također pamti skladne koreografije uz klasičnu glazbu, pratnju s udaraljkama, ali i maštovite etide samo s udaraljkama (Ples sa činelama, Ples sa zvečkama, Ples gumenih igračaka).
Pokušala sam doći do još kakvih informacija, no ispostavilo se da je se više nitko ne sjeća, odnosno ne zna nešto više o Emiliji Thaller. Jedino je Ivančica Janković imala i podijelila s nama emotivno sjećanje na svoju prvu nastavnicu ritmike koja joj je bila i razrednica u prvom razredu.
Ivančica Janković: „Bila je stalna mušterija moje mame, magistre u apoteci na Kaptolu, te se tako vrlo često spuštala sa svojeg brijega u Grškovićevoj (ondašnjoj Gregorijančevoj) i penjala Degenovom ulicom do nasuprotnog, kaptolskog, brijega.
U to vrijeme svoje sam predškolske i školske dane gotovo neprestano provodila kod mame u apoteci, igrajući se u stražnjoj prostoriji s pogledom na velike boce pune groznih crnih pijavica u prostoru laboratorija. Naime, iz apoteke moglo se lako doći do dvorane na Ribnjaku gdje sam zdušno plesala i svirala harmoniku. Tko zna do kada bi ta moja aktivnost potrajala da gospođa Thaller nije mami prokomentirala moj hod i držanje uz zaključak: „Pošaljite ju k nama u Školu.“ I tako je 1962. godine sve počelo s upisom desetogodišnjakinje u pripravni razred Škole za ritmiku i ples (koji je tada obavezno prethodio 1. razredu). Iako ne mogu sa sigurnošću tvrditi tko mi je te godine predavao ples, sigurno znam da mi je ritmiku u pripravnom i prvom razredu predavala gđa Emilija Thaller. (Svjedodžbu 1. razreda potpisala je kao razrednica.)
Satovima su često prethodile probe u njezinom stanu… I danas se sjećam, penjući se uzbrdo, svih pomiješanih osjećaja znatiželje, strepnje, ali i svojevrsnog ponosa jer učiteljica želi sa mnom isprobati neku zamisao s udaraljkama koju bi zatim prenijela u dvoranu. A u dvorani na satovima ritmike bilo je beskrajno lijepo i zanimljivo: bučni zveket činela, kuckanje štapića, resko cinkanje triangla, lupa bubnjića i sve ostalo što pruža Orffov instrumentarij. Ne znam kako se u tu preciznost metrike i ritma uklapala igra balonima koje je gospođa Thaller često upotrebljavala, ali je zasigurno razvijala osjećaj za kvalitetu pokreta i poticala doživljaj glazbe. Danas ću reći da je nježnost pokreta potaknuta balonima zaista korespondirala s uvijek toplom i nasmiješenom gospođom Thaller.
Još kao djevojčica razumjela sam šaputanja o njezinoj teškoj bolesti popraćenoj velikim bolovima. Ne znam kad je bila prisiljena napustiti rad u Školi, ali razgovarajući s nekim kolegicama iz ondašnjeg razdoblja, dolazim do zaključka da je ritmika otada prestala biti privlačnom igrom kao sredstvom doživljaja glazbe, nego onim što ona prema definiciji i jest: čvrstom disciplinom koja integrira zvuk i pokret, glazbu i ples razvijajući kinestetički doživljaj sastavnica glazbe uz svjesno prepoznavanje njihovih kompatibilnih elemenata.“
Uglavnom, ovo moje istraživanje je potrajalo, a onda se sve posložilo.
Gospođa Thaller je sahranjena na Mirogoju kao Emica, no njezni prvi plesni nastupi sa Studijem Ane Maletić bili su pod imenom Emica Stanzer. U Horoskopu Borisa Papandopula i Ane Maletić (1936.) plesala je solo Vodenjaka i te fotografije sam također našla u materijalima koje mi je Vera poklonila. To je prvi nastup Aninog Studija, dakle plesne skupine u kojoj imenovani plesači, solisti, a među njima je još uvijek i Ana. (Do tog vremena Ana Maletić ima nastupe svoje Škole umjetničke tjelesne kulture u kojoj ona nastupa uz „grupu djece“ i „grupu velikih učenica“ koje nisu imenovane.) U programu Plesne večeri (1937.) koji daje Plesni studio Ane Maletić „proširen muškim članovima“ za potrebe koreografija na narodne teme Vijenac hrvatskih plesova i Slavonski plesovi i uskršnji običaji (s kojima godinu dana kasnije ostvaruju vrlo uspješno gostovanje u Rotterdamu) Emica ne nastupa, ali od 1940. je u Studiju Ane Maletić Emica Thaller (supruga dipl. ing. elektrotehnike Franje Thallera) koja između ostalog pleše solo Pucka „šumskog đavolčića iz Sna ljetne noći“. (Na sačuvanoj fotografiji Pucka čini mi se mlađa (1940. ona ima 27 godina), moguće je da je fotografija i koreografija iz ranijeg perioda.) Svakako, očito je Ema kod Ane rano i fatalno zaražena plesom te je njezina umjetnička edukacija i karijera vezana uz obje škole Ane Maletić. (A djevojačko prezime joj se u Jugoslaviji s razlogom izgubilo; njezin otac bio je Slavko Stanzer, austrougarski pukovnik, odnosno general Štancer u NDH.)
Sada puštam Emicu da dalje pleše, barem na fotografijama koje su sačuvale Ana i Vera Maletić, u virtualnom prostoru Plesne scene, u nadi da će ovaj tekst možda potaknuti još poneko sjećanje i popuniti još pokoju prazninu.
© Maja Đurinović, PLESNA SCENA.hr, 18. rujna 2026.
