Plesna scena.hr

Specifični pomak prema afektivnoj i utjelovljenoj dimenziji izvedbe

Una Bauer, Emocije i izvedbene umjetnosti: Strah, žalovanje, bijes, Durieux, 2026.

• Knjiga Emocije i izvedbene umjetnosti: Strah, žalovanje, bijes predstavlja svjež doprinos suvremenoj hrvatskoj teatrologiji i izvedbenim studijima u kontekstu tzv. afektivnog obrata unutar humanističkih znanosti. Polazeći od pitanja kako izvedbene umjetnosti – poglavito postdramske kazališne i plesne izvedbe – proizvode, prenose i organiziraju emocionalna i afektivna iskustva te na koji način gledatelj sudjeluje u izvedbi tjelesno, senzorno i afektivno, autorica otvara nove ulaze u područje teatrološke prakse pisanja. Ključan fokus njezine interpretacije jest senzorijalno područje emocionalnog i kognitivnog iskustva, dakle doživljaja i k tome osobito onih koji afirmiraju rubna pitanja i omekšavaju granice i propusnost između privatnog i javnog, svakodnevnog i umjetničkog.
  
  Struktura knjige organizirana je oko tri afektivne kategorije ‒ straha, žalovanja i bijesa, pri čemu autorica teorijske koncepte ne izlaže odvojeno od izvedbene prakse, nego ih razvija kroz analizu konkretnih izvedbenih događaja. Time Una Bauer uspostavlja dinamično preplitanje teorije i izvedbenih primjera, pri čemu se značenje afektivnih pojmova oblikuje upravo kroz susret s konkretnim iskustvom izvedbe. Uvodni dio knjige pritom ima važnu metodološku funkciju. Autorica ne definira afektivne pojmove kao stabilne i unaprijed određene kategorije, nego pokazuje njihovu terminološku i epistemološku nestabilnost. Rasprava o afektima, emocijama, sentimentima, raspoloženjima i emocionalnim osjećajima istodobno je teorijska i izvedbeno situirana jer se konceptualna pitanja odmah povezuju s analizama konkretnih radova. Time se metodologija knjige usmjerava prema razumijevanju izvedbe kao prostora proizvodnje afektivnog iskustva, a ne samo reprezentacije značenja.
  
  Gradeći interdisciplinarni teorijski okvir, Bauer povezuje teatrologiju, izvedbene studije, filozofiju emocija, feminističku teoriju i afektivne studije. Time se udaljava od tradicionalnih estetika recepcije koje umjetničko iskustvo dominantno promatraju kroz značenje i interpretaciju, naglašavajući pritom važnost utjelovljene percepcije i afektivnih intenziteta. Središnja je teza knjige da izvedbene umjetnosti djeluju ne samo na razini reprezentacije nego i na razini afektivnih procesa koji prethode racionalizaciji i jezičnoj artikulaciji iskustva. Na planu različitih teorija afekata, koje „traže novi vokabular koji ne bi bio izveden iz teorija značenja“, Una Bauer aktivno razmatra mogućnosti konkretne analitičke primjene teorijskog razlikovanja pojmova, kao što su afekt, emocija ili emocionalni osjećaji, sentimenti, raspoloženja, afektivni fenomeni i afektivni obrat u artikulaciji analize izvedbi koje razmatra. Svojevrsne prekretnice sredinom 1990-ih u razvoju teorije afekata predstavljaju studije Sram u kibernetskom naboru Eve Kosofsky Sedgwick i Adama Franka, 1995. i Autonomija afekta Briana Massumija, 1995.
  
  Nadalje, komparativnim razmatranjem terminoloških određenja u istraživanjima teatrologinja Erin Hurley i Pete Tait s teorijama filozofa Aarona Ben-Ze'eva i Briana Massumija, autorica daje uvid u jedan od ključnih prijepora u teorijama afekata, u pitanje mogućnosti razlikovanja afekata i emocija, sama se priklanjajući više ideji nerazlučivosti pojmova afekata i emocija, koju primjerice, zastupaju feministička teoretičarka Sara Ahmed i teoretičar izvedbenih studija Martin Welton. Potaknuta izvedbom Zagrljaji, autorice Ksenije Zec u suradnji s dramaturgom Sašom Božićem, Una Bauer potom kroz leću osobnog doživljaja zaključuje da „afekt (...) usmjerava našu pažnju na to kako predstave djeluje, odnosno koji je njihov prostor za djelovanje. Imenovati taj tip utjecaja kao afekt, a ne kao emociju, proizvodi veću perceptivnu svijest za ovdje i sada svake pojedine izvedbe, pa onda i tonaliteta predstave.“
  
  Autorica posvećena analizi kompleksnog osjetilnog, emocionalnog i intelektualnog sudjelovanja, afektivnog rada i truda, koji vidi više kao kolektivnu i relacijsku vrijednost, Una Bauer je knjigu oslonila na tri metodološka uporišta. Prvo čini afirmacija doživljaja koji autorica shvaća kao „nešto što se događa u nama, ali i nešto što sami stvaramo ponovnim promišljanjem, obraćanjem pažnje, selekcijom – procesi osvještavanja doživljaja jednako su uzbudljivi ako ne i uzbudljiviji od samog doživljaja“. Drugi aspekt čini razrada odnosa između blizine i distance u pisanju o izvedbenim umjetnostima, iznesena na primjerima osobnog doživljaja dramaturškog rada s granicama u performansu Scenarij, Lauren McCarthy, 2010.; u predstavi Tajna služba, Companie Felix Ruckert, gostovanje na Eurokazu 2004. te u post-imerzivnoj predstavi Binaural Dinner Date, ZU-UK, 2016. Treću sastavnicu metode čini oslonac na uzemljenju teorijskih ideja i postavki, što znači njihova usađenost u analizi konkretnih primjera izvedbi. Važnost ovog pristupa ogleda se za razliku, od u nas dominantnog teatrološkog diskursa, koji ne posvećuje pozornost izravno analizi izvedbe, u smislu inscenacije teksta ili u smislu izvedbe koja ne polazi od tekstualnog predloška za čiju je analizu potreban „kapacitet za analitičku bliskost pored uobičajenije nužnosti analitičke distance.“
  
  Poglavlje posvećeno strahu donosi analizu odnosa između fikcije i stvarnosti u okolnostima oblikovanja umjetničke forme izvedbe, ulazeći u raspravu s argumentacijom teoretičarke Josette Féral iz studije From Event to Extreme Reality. Una Bauer iznosi stav da je kazališni događaj sačinjen od procesa intenzivnog su-djelovanja okvira i scenske forme zajedno s emocijom i kritičkom evaluacijom. Pri tome se „su-djelovanje ne odnosi na snagu osjećaja, nego na snagu međusobnog povezivanja osjetilnog, osjećajnog i razumskog.„ Vlastiti stav da kazališni događaj nastaje osvještavanjem forme ili okvira, autorica razrađuje putem komparativne analize filma Šoa Claudea Lanzmanna i predstave Eichmann u Jeruzalemu iz 2019. na repertoaru ZKM-a, koja film integrira kao svojevrsni predložak. Predstava Tragedia Endogonidia kazališne skupine Societas Raffaello Sanzio, poslužila je kao primjer postdramske afirmacije tragedije, unatoč tome što izostaje oslanjanje na likove i njihove sudbine.
  
  Poglavlje posvećeno temi žalovanja kao metaafektivnom aspektu plesa u diskursima plesnih studija, povezan s naglašavanjem efemernosti, na primjerima izvedbi u okrilju plesnog kazališta od 1990-ih naovamo, referirajući se na pojam sentimenta filozofa Aarona Ben-Ze'eva. Nakon uvodne analize mogućnosti terminološkog označavanja različitih faza aktualiteta plesa temeljem razlikovanja koje u tekstu Dances, Danceworks and Choreographic Works: A Plea for Conceptual Clarity nudi Renee M. Conroy, Una Bauer naglašava distinkciju između „plesa“, „plesnih radova“ i „koreografskih radova.“ Zatim, putem razmatranja odnosa originala i kopija u tradiciji analitičke filozofije Nelsona Goodmana, autorica prelazi na probleme notacije u izvedbenim umjetnostima, specifično one povezane s plesom. Oslanjajući se na odvajanje sjećanja od morbidne melankolije, koja „nije identična percepciji plesa kao efemernog“ na kojemu inzistira Andrej Lepecki u studiji Exhausting Dance, autorica naglašava tezu o plesu kao afektivnoj i procesualnoj formi, jer transformira onoga koji je izvodi, kao i onoga koji je promatra, u međusobnom su-djelovanju. Predmet analize su radovi Zrinke Užbinec Exploded Goo iz 2020. i Matije Ferlina Sad Sam Matthäus iz 2021, koji pružaju uvide u transformacije tijela.
  
  U poglavlju posvećenom (ne)primjerenim emocijama u participativnim izvedbama, poglavito bijesu, autorica na primjerima doživljaja predstava My body of coming forth by day francuske Compagnie Olivier Dubois iz 2018., Deleted Messages kazališnog kolektiva BADco. iz 2004. te na primjeru akcije promjene osobnog imena trojice umjetnika Emila Hrvatina, Davidea Grassija i Žige Kariža u Janez Janša 2007., analizira modalitete vježbanja antagonizma i oblike opstrukcija sedimentiranih praksi. U sva tri slučaja analiziraju se forme koje provociraju i zahtijevaju reakciju u komunikaciji s publikom, osvještavajući „paradokse otvorene zatvorenosti koja čini participativnu formu“.
  
  U cjelini knjige, analize, usmjerene primarno na načine na koje izvedba organizira percepciju, tijelo i emocionalni odgovor publike, temelje se na detaljnom opisu afektivnih učinaka izvedbi, poput nelagode, iscrpljenosti, tjeskobe, frustracije ili osjećaja prisilne participacije. Kroz knjigu se tako postupno razvija metodološki model u kojem se teorija afekta i analiza izvedbe međusobno uvjetuju. Afektivni fenomeni ne promatraju se kao unutarnja psihološka stanja gledatelja, kao nešto što pripada prvenstveno promatračima nego kao relacijski i situacijski procesi koji nastaju između izvođača, prostora, trajanja izvedbe i publike. Upravo zbog toga Bauer često analizira elemente poput ponavljanja, trajanja, blizine tijela, participacije ili destabilizacije fikcije, odnosno one izvedbene postupke koji djeluju na razini senzorne i tjelesne percepcije. U poglavljima o strahu, žalovanju i bijesu može se pratiti kako autorica postupno razvija afektivnu dramaturgiju izvedbe. Strah se povezuje s neodredivošću i raspadom stabilne fikcije, žalovanje s efemernošću tijela i gubitkom, a bijes s problemom participacije, društvenosti i prisile na emocionalnu uključenost.
  
  Time knjiga pokazuje da afekti nisu samo tema izvedbe nego i način na koji izvedba strukturira gledateljsko iskustvo. Takav pristup značajno odstupa od tradicionalnih semiotičkih modela teatrologije i zapravo ulazi u raspravu s institucionalnim modelima i povlaštenim pozicijama načela objektivizacije i racionalizacije, kao i podrazumijevanim okvirom prosudbe. Umjesto interpretacije predstave kao sustava znakova, Una Bauer izvedbu promatra kao afektivni događaj koji proizvodi tjelesne i perceptivne učinke. Diskurzivna razina analize zato se ne iscrpljuje u interpretaciji sadržaja, nego uključuje analizu režima percepcije, organizacije gledateljske pozicije i načina na koji izvedba proizvodi emocionalne i društvene odnose. Tome u prilog, osobito je zanimljiva odluka o uključivanju post scriptum poglavlja o pritužbama na seksualno uznemiravanje u akademskoj zajednici, s naglaskom na ulogu institucionalizirane emocionalizacije.
  
  Una Bauer pokazuje kako navedene emocije u postdramskom kazalištu često funkcioniraju izvan tradicionalnih psiholoških modela identifikacije. Umjesto empatijskog poistovjećivanja s likom, gledatelj je suočen s fragmentiranim, tjelesnim i senzornim iskustvom koje proizvodi nelagodu, napetost ili kolektivni afektivni odgovor. Takav pristup omogućuje reinterpretaciju odnosa između publike i izvedbe te otvara pitanje političnosti afekta i emocionalne organizacije zajednice. Stoga je knjiga važna ne samo za teatrologe i izvedbene teoretičare nego i za istraživače kulture, umjetnosti, medija i emocija. Svojim analizama konkretnih izvedbi autorica uvjerljivo pokazuje da izvedbene umjetnosti nije moguće razumjeti isključivo kao sustave znakova i reprezentacija, nego i kao prostore afektivnog susreta, senzorne razmjene i tjelesnog iskustva. Upravo u specifičnom pomaku prema afektivnoj i utjelovljenoj dimenziji izvedbe, koja daje ključeve za enigmu političkog potencijala izvedbenih praksi, njezin je najznačajniji teorijski doprinos, autentično opisan riječima: „Moja fascinacija emocijama proizlazi iz toga što su emocije uvijek ispravne, čak i kada su pogrešne. Emocije ne mogu ne biti, iako mogu biti manifestirane tamo gdje ih nema i zanijekane tamo gdje ih ima.“
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 23. srpnja 2026.

Piše:

Jasmina
Fučkan