Osim što je srušio cijelu paradigmu dogmatiziranog kazališta i plesa, Jonathan Burrows je u svojoj knjizi Koreografov priručnik spomenuo nešto od presudne važnosti za komentar predstave Somatic Freaks. Tiče se virtuoznosti: „Virtuoznost je samo još jedno sredstvo kojim ćete pomoći publici da joj bude stalo što će se sljedeće dogoditi. Virtuoznost povećava ulog jer publika zna da nešto može poći po zlu. Ona uživa gledati to pregovaranje s katastrofom.” (Jonathan Burrows, Biblioteka ADU, 2025., str. 99). Uvesti u predstavu simbol ili sliku nečega što će većina ljudi protumačiti kao ekvivalent savršenstva jednako je izrazitom stupnju dramaturške dosjetljivosti. Ako je pred gledateljem vaga koja je u savršenoj ravnoteži po sredini, logika naratologije sama od sebe implicira da je to stanje koje neće moći trajati vječno, odnosno, koje će se do kraja predstave rasplinuti.
Vlad Benescu i Alexandra Dancs započeli su svoju suradnju 2022. godine. Već tada su dijelili interese prema istraživanju propriocepcije, odnosno osjetilne sposobnosti prepoznavanja položaja tijela i njegovih dijelova u prostoru. Njihova prva predstava zvala se Luati de VAL...s. Naslov je igra riječi čija dvojnost, odnosno trojnost značenja upućuje da gubitak ravnoteže nije nužno gubitak, nego potencijal koji se može iskoristiti za novi pokret. Luati de VAL u doslovnom prijevodu s rumunjskog znači „riskiraj” i „uhvati val”, dok dodatak slova „s” pretvara značenju u „zapleši valcer.” Izvedena je u Kerim Houseu u Rumunjskoj, te se bavila njegovom arhitekturom i poviješću, njihovom zajedničkom ljubavlju prema surfanju („Being carried away by the wave became for us an artistic practice.”), ali i interesom prema somatskim tehnikama.
Predstava Somatic Freaks, koju je duo odigrao na Tjednu suvremenog plesa u Bijelom studiju Zagrebačkog plesnog centra, 20. svibnja, nastavak je njihovih somatskih istraživanja. Izvođači stoje na dugoj dasci položenoj preko traktorske gume i međusobno se održavaju u ravnoteži. Oni stoje u odnosu međuovisnosti i dijaloga. Odsustvom ijednog izvođača s ijednog kraja te metaforičke vage, koja neprekidno amortizira promjene, dolazi do pada. Iako je osnovna ideja predstave vrlo jednostavna, istodobno je i vrlo potentna. Svaka izvođačka odluka je zajednički izazov, rizik ili kompromis zato što je svaki pokret neodvojivo vezan uz partnerski. Izvedba je duracijska, i njezino trosatno trajanje nije samo tehnički izazov, nego i preduvjet koji izvođačima daje prostor za razvoj koncentracije. Duo ispitivanje ravnoteže, osim kao metodološki odabir, koristi i kao metaforu promjenjivog partnerskog odnosa. Oni ispituju potencijal pokreta kroz približavanje i udaljavanje jedno od drugoga, mijenjanje razina, dinamika, vlastitih centara težine: sjedanja ili lijeganja na dasku, ili pak prepuštanja sebe stajanju na samo jednoj nozi, mirovanja (koje nikada nije pasivno) ili namjernog izbacivanja iz ravnoteže. U performansu nije korištena niti jedna riječ, ali napetost između izvođača je gotovo dramska zbog snage komunikacije i zajedničke koncentracije na zadatak.
Iako je čitava srž performansa pregovor s ravnotežom i ispitivanje njezinih granica, gubitak ravnoteže, odnosno ispadanje iz slike virtuoznosti nije njegov kraj. Samo kratko prizemljenje s pripremljenim ritualom povratka i ponovnom uspostavom ravnoteže.
© Andreja Lemić, PLESNA SCENA.hr, 18. lipnja 2026.
