Plesna scena.hr

Studije neugodnih izvedbi

43. Tjedan suvremenog plesa, Zagreb, Prvi blok 25.-27. travnja 2026; Drugi blok 17.- 27. svibnja 2026.: M Studio, Rumunjska, Dirty Dancing, red. Eryk Makohon, kor. Paweł Łyskawa (u Kazalištu lutaka Zadar)

• 
  
  U organizaciji Zadarskog plesnog ansambla i 43. Tjedna suvremenog plesa, a u sklopu Plesne sezone, u Zadru je 20. svibnja gostovala predstava Dirty Dancing u izvedbi rumunjskog ansambla M Studio. Koncept predstave, režiju i scenografiju za četvoro izvođača potpisuje Eryk Makohon iz Poljske kao praksu prelaska društvenih barijera i ispitivanja granica ugode; što se događa kada užitak više nije opterećen krivnjom. Asistent redatelja i koreograf je Paweł Łyskawa, a dramaturginja Daria Kubisiak. Međunarodna koprodukcija nastala u okviru projekta Beyond Front@ povezuje suvremeni ples i međunarodnu suradnju kroz produkciju koja se u Hrvatskoj predstavlja i izvan Zagreba.
  
  Predstava Dirty Dancing svjesno koristi naslov filmskog hita iz 1987.; u stvari naslov je isti, no predstava niti prati niti se odnosi na filmsku radnju nego koristi doslovnost naslova, predložak dirty. Ples je medij unutar kojega se koriste različite stilske forme i tehnike od neobuzdanog plesa uz heavy metal, baroknog menueta, engleskog valcera, mambo, tanga do borilačke vještine, sve pod kišobranom suvremenog plesnog kazališta i fizičkog teatra. Dirty Dancing je ples koji je nečist, sramotan, požudan, neugodan, a ipak oslobađajući i transformativan.
  
  Sam početak predstave uz razornu i urnebesnu glazbu Marilyna Mansona odgovarajućeg naslova We are Chaos, četvero performera, dva para, odjeveni u satenska odjela i duge večernje svilene haljine, divlje plešu u maniri najbjesnije heavy metal scene s bogatim arsenalom znakova ruku (srednji prst, rogovi, dvojka...), divljim grimasama i neobuzdanim pokretima. Naglašen kontrast tjelesnosti plesa, glazbe i kostima, nagovješćuju iskorak iz prostora društvenih normi. Naredna slika naglo siječe dotadašnju dinamiku i smješta sve plesače zajedno na desnu stranu proscenija gdje ukipljeno i dirnuto slušaju dio iz opere Turandot. (Pred sam kraj još jednom se sluša operna arija, ovaj put iz Tosce.) Ushićeni umijećem pjevačice s razglasa, plesači ovaj puta u funkciji gledatelja, budno prate melodiju dok lome prste i njihova opčinjena lica povremeno se trzaju u suzdržanom plaču i ushitu. Jedna od performerica, Emilia Polgár, mlada, tanka i prekrasna, uvjerljivo ispreda životnu priču o svojoj ljepoti dajući publici do znanja kako skromnost nije vrlina. Potom naglo zaigra cijela pozornica kroz uvježbavanje baletne tehnike gdje se upotrebljavaju francuski izrazi pri repeticiji baletnih vježbi i poza (plié, arabesque, attitude...); svi se nadmeću u svojoj prezentnosti tako da se kroz gradaciju baletna tehnika vješto transformira u žestoku i sjajno režiranu tuču dostojnu kineskih filmskih scenarija. Za to vrijeme djevojke se srame, nelagoda zbog grubosti i bespomoćnosti prisutna je u publici i na sceni. Plišani medvjed u hlačama je ljubimac koga se mazi i šeta...
  
  Eszter Nagy je markantna crnokosa plesačica koja se pojavljuje u pripijenoj crnoj haljini začaravši publiku snagom flamenco plesačice, sve dok se ne okrene leđima i prikaže svoju haljinu duboko izrezanih leđa sve do pola stražnjice. Ako bi netko pomislio da je slučajno, bio bi u krivu jer do kraja scene rub haljine se nije pomaknuo ni milimetar dok je publika opčinjeno gledala u granicu svijetle kože i crne tkanine kako balansira između i iznad dvije polutke. Pomalo istočnjački obojana glazba Dmitryja Soula trajala je beskonačnih četiri ili pet minuta i za to vrijeme plesačica se okretala u krug po pozornici u smjeru kazaljke na satu rotirajući se oko sebe na lijevu stranu. Doista riskantna i zahtjevna akrobacija izvedena je koncentrirano i do kraja držeći publiku u iščekivanju skandala i nesreće.
  
  Predstava je narativna, strukturirana od kraćih scenskih slika koji su ujedno i dijelovi kolaža koreografija tijela i odnosa među njima, odnosa prema prostoru i temi koja je taj tren zadana. Uprizorene scenske slike svakodnevnih prizora mogu se vrlo lako prepričati, no namjera im je jasna: iskoračiti izvan društvenih normi, etičkih, estetskih i emocionalnih. Tema cijele jedne scene koja se dramaturški gradi kroz fraze kao povezana, no apsurdna kompozicija, su kiseli krastavci koji se jedu, njima se gađa, aludira se na spolne organe i zadovoljenje erotskih pa i pornografskih poriva. Četvoro umjetnika su kroz snažan suvremeni kazališni izraz upravo na temu krastavaca razvili scenski materijal u nekoliko pravaca i dali naslutiti da su mašta i kazališna čarolija neiscrpni u bilo kojoj formi ili formatu izvedbe. Dok se krastavci materijaliziraju kao izmet u čarapi, spolni organ, nešto čime se začepe usta ili uživa u slasnom jelu, istovremeno na jednom od tri mikrofona koji slobodno vise u scenskom prostoru, jedan od glumaca izgovara metafizički traktat o kiselim krastavcima. U cijelom tom kaosu krastavaca, punašniji ogoljen muškarac se počinje smijati, njegovo živo salo oko trbuha ponaša se samostalno i pleše neovisno o gazdi. Grotesknu scenu prati ritmična glazba koju proizvodi drugi glumac usnama priljubljenima uz mikrofon. Njihov duet je vizualno na granici ukusa i svo to salo koje pomamno pleše i izvodi bravure s nevjerojatno spretnim, no osebujnim tijelom, od početne nelagode i dvoumljenja kako reagirati, pretvara se u prihvaćanje i podršku plesnog izraza kakvog nismo navikli gledati. Plesač, odrastao i zreo čovjek, predaje se publici bez zadrške na milost i nemilost, da bi na kraju njegova izvedba i naš užitak gledanja prestali biti opterećeni krivnjom.
  
  Dirty Dancing je ples koji je sramotan, požudan, neugodan, a ipak nakon izvedbe opći je dojam da je oslobađajući i transformativan. Svatko od četvero izvođača stvara studiju neugodnih izvedbi, kojima prelaze društvene barijere i ispituju granice ugode. Zasebne kratke i individualne priče kojima se prekoračuju granice dobrog ukusa, u funkciji su pružanja otpora normama, privatnim i društvenim očekivanjima. One kroz proces izvedbe kod umjetnika i publike, postižu novu kvalitetu prisutnosti koja postaje tjelesnija i osjetljivija na vlastite osjećaje. Gledatelji se angažiraju na emocionalnoj razini, pozivaju se na empatiju, zajednički čin osjećanja srama i neugode zbog zbivanja na pozornici koja zadiru u skrivenu privatnost autora i izvođača. Unatoč neposrednoj neugodi, predstava je beskrajno duhovita i šarmantna.
  
  Silna energija koja povremeno graniči s agresijom na sceni, dinamična izmjena životnih situacija transformiranih i pročišćenih za scenski prikaz, nelagoda, sramoćenje, a sve profinjeno zapakirano i zdušno izvedeno, formula je koja je ovu večer učinila izuzetno toplom i privlačnom, te potakla na preispitivanje osobnog iskustva prešućivanja. Za kraj, dva para su posvećeno i zaljubljeno izveli Johnny's Mambo iz filma Dirty Dancing. Katarza, taj željeni cilj star preko dvije tisuće godina vibrirao je u zraku pri izlasku publike iz gledališta, a pogotovo kod performera s kojima smo se družili nakon predstave.
  
  Tjedan suvremenog plesa najznačajniji međunarodni plesni festival u Hrvatskoj te jedan od festivala s najdužom i najbogatijom tradicijom u Europi, u nekoliko je navrata prije više od dvadeset godina organizirao gostovanje svojih predstava u Zadru. Zbog kroničnog nedostatka odgovarajućih izvedbenih prostora, naročito u vrijeme održavanja Festivala, to godinama nije bilo moguće. Zadarski plesni ansambl se iskreno nada da će se suradnja nastaviti jer plesača i zainteresirane publike ima. To je ključna platforma za razvoj suvremenog plesa koja oblikuje i inspirira hrvatsku i regionalnu plesnu scenu, ali i širi kulturni fenomen koji nadilaze žanrovske, generacijske i nacionalne granice.
  
  © Sanja Petrovski, PLESNA SCENA.hr, 15. lipnja 2026.
  
  Dirty Dancing
  koncept, režija, scenografija Eryk Makohon
  dramaturgija Daria Kubisiak
  asistent režije i koreograf Paweł Łyskawa
  kostimi Zsuzsi Szőke
  izvode: Emília Polgár, Eszter Nagy, László Szekrényes, Zoltán Deák

Piše:

Sanja
Petrovski