
Predstava It’s the End of the Amusement Phase grčke koreografkinje i izvođačice Chare Kotsali predstavljena je u sklopu 43. Tjedna suvremenog plesa kao dio platforme Moving Balkans, čija je misija osnažiti suvremeni ples u regiji i konkurentno ga pozicionirati unutar europskog izvedbenog prostora. Izvedena 20. svibnja u KUC-u Travno, predstava je okupila tek nekolicinu gledatelja, no oni koji su joj svjedočili imali su priliku pogledati hrabar i beskompromisan autorski rad koji otvara važna društvena i politička pitanja našeg vremena.

„Dear sir, we have a problem. Dear sir, we need to talk. The whole world is in dust, and I say we must clean this shit. No one wants to live like this.“ Tim riječima predstava započinje frontalno i bez zadrške. Chara Kotsali ritmički izgovara tekst koji djeluje poput političkog manifesta, spoken-word performansa i poetičnog rep izraza istovremeno. Već u prvim minutama postaje jasno da predstava ne govori iz pozicije distance prema svijetu, nego iz pozicije duboke uronjenosti u njegove društvene, političke i emocionalne pukotine. Time Chara Kotsali ne tematizira samo krizu suvremenog trenutka, nego i pitanje što ostaje nakon raspada političkih, ekonomskih i kulturnih obećanja koja su desetljećima oblikovala ideju napretka. To pitanje autorica ne istražuje kroz izravnu političku argumentaciju, nego kroz tijelo kao prostor taloženja iskustva. Povijest se ovdje pojavljuje kao emocionalni i politički sediment upisan u geste i načine kretanja.

Ova izvedba smješta se na sjecištu plesne predstave, koncerta, performansa i koreografskog eseja, u kojem tri izvođačice prolaze kroz slojeve kolektivnog iskustva otvarajući pitanje što ostaje od ideje napretka kada njezina obećanja počnu pokazivati vlastite pukotine. Uz Charu Kotsali, Christina Skoutela i Sofia Pouchtou grade izvođački kolektiv čija sinkronizirana energija proizvodi snažno zajedničko polje, pulsirajući između koncertne euforije i kolektivnog zamora suvremenosti. Njihova tijela postaju vremenska linija kroz koju prolazi niz kulturnih kodova i obrazaca. Koreografski materijal gradi se kroz kružnu i spiralnu organizaciju kretanja, prizivajući osjećaj vortexa u kojem se prošlost, sadašnjost i budućnost neprestano vraćaju, preklapaju i uvlače jedna u drugu. Smještene između ironije i citata, kostimske transformacije dodatno usložnjavaju izvedbeni jezik. Perike, zastave, jakne, perjanice i drugi elementi pojavljuju se kao brzi znakovi društvenih i identitetskih pozicija. Scenski pomagač koji ih kontinuirano uvodi dodatno pojačava osjećaj konstrukcije identiteta kao nečega privremenog i nestabilnog.
Uz izvođačice, na sceni su prisutni električna gitara, pojačalo, doboš, bas bubanj i činela, koji tijekom izvedbe postupno bivaju aktivirani. Instrumenti ne funkcioniraju kao rekviziti niti kao glazbena pratnja, nego kao ravnopravni dramaturški akteri koji proizvode energiju, buku, otpor i zajednički ritam. Posebno zanimljiv trenutak nastaje kada izvođačice preuzimaju instrumente i formiraju improvizirani marširajući orkestar. Između parade i protesta, ritam marša priziva slike zajedništva, ali i mehanizme masovne mobilizacije koje predstava neprestano preispituje. Najsnažniji politički sloj rada otvara se kroz sudar koreografskog materijala i projekcija koje prikazuju ratove, siromaštvo, agresiju i katastrofe koje obilježavaju suvremeno čovječanstvo. Klaster fragmenata zajedničke povijesti ovdje ne djeluje kao ilustracija nego kao pitanje: što zapravo nazivamo napretkom? Dok tehnološki imaginarij moderniteta obećava razvoj, izvedba podsjeća na njegovu drugu stranu – destrukciju i trajnu proizvodnju krize.
Predstava svoj vrhunac pronalazi upravo u raspadu. Sustav se postupno demolira pred gledateljima; strukture se fragmentiraju, a ono što je započelo kao vremenska linija pretvara se u kakofoniju kulturnih ostataka i tragova prošlih uvjerenja. U završnici rada na projekciji se pojavljuje pitanje: „Does the past make you horny?“. Time Chara Kotsali uvodi neočekivani odmak od dominantnog tona izvedbe i istovremeno problematizira našu fascinaciju prošlošću. Nakon završnog spoken-word segmenta i postupnog gašenja izvođačkih akcija, prostor preuzima projekcija krda gnuova u pokretu. Dok posljednja plesačica ostaje na sceni u sporom plesu, projekcija priziva sliku egzistencijalnog kretanja i migracije vođene potrebom za opstankom.

Rad Chare Kotsali zagrebačka publika već je imala priliku susresti kroz predstavu Borborygmi prikazanu prošle godine u Zagrebačkom plesnom centru, a određene autorske strategije moguće je prepoznati i u njezinu novom radu. Interes za tijelo kao društveno upisano mjesto, korištenje glasa kao koreografskog alata te dramaturgija izgrađena na gomilanju referenci i afektivnih stanja prisutni su i ovdje. Međutim, dok je Borborygmi snažnije ulazio u prostor tjelesnog i fiziološkog, It’s the End of the Amusement Phase pogled širi prema zajedničkoj povijesti, društvenim imaginarijima napretka i emocionalnoj iscrpljenosti suvremenog trenutka. Chara Kotsali pripada generaciji grčkih autora koji posljednjih godina snažno oblikuju europski izvedbeni prostor, gradeći radove u kojima se koreografsko i političko ne mogu razdvojiti. Na sjecištu koncerta, koreografije, političkog komentara i zajedničkog afekta, Chara Kotsali još jednom potvrđuje autorsku dosljednost i izvedbenu preciznost koja njezin rad čini relevantnim dijelom suvremene europske plesne scene. Ostaje nadati se da ćemo njezin rad imati priliku ponovno gledati na zagrebačkim pozornicama – pred brojčano jačom publikom koja suvremeni ples ne promatra tek kao umjetnički događaj, nego i kao prostor kritičkog promišljanja svijeta u kojem živimo.

It’s the End of the Amusement Phase ne gradi nostalgiju za izgubljenom prošlošću niti proizvodi još jednu koreografsku viziju kraja svijeta. Naprotiv, Chara Kotsali uporno odbija i jedno i drugo. Između povijesti koja se ponavlja, tijela koje pamti i zajednice koja se ne prestaje kretati, predstava ostavlja otvorenim pitanje kako nastaviti dalje nakon iscrpljenosti velikih narativa. Ono što gledamo nije kraj svijeta, nego iscrpljenost njegovih obećanja.
© Alexandra Madsen, PLESNA SCENA.hr, 10. lipnja 2026.