Publika ulazi u gledalište kao da je zatekla zapozorje. Plesači se izležavaju, opušteni, u nekoj vrsti međuvremena. Nitko ne gleda nikoga, nego su pogledi su prikovani za ekrane, a dvoranom se razlijeva diskretni šum tipkanja. Sve nalikuje pauzi kakvu poznajemo izvan kazališta, onoj u kojoj se ne razgovara, nego se skrola. Iz te situacije, gotovo neprimjetno, počinje predstava GenAI. Pokret se postupno uvlači u tijela, ritam tipkanja postaje ritam koreografije, a ono što je djelovalo kao neformalni predah pokazuje se kao polazišna točka predstave – tjelesna imaginacija onoga što se događa ispod površine tog uronjenog gledanja u ekran.
Premijerno izvedena 16. travnja 2026. u prostoru TALA PLE(j)S u Zagrebu, GenAI je prva produkcija novog omladinskog ansambla bruTALA, koji djeluje pod okriljem Plesnog centra TALA. Koncept i koreografiju potpisuju Lara Frgačić i Endi Schrötter u suradnji s plesačima, dramaturgiju Marija Androić, a oblikovanje svjetla Saša Fistrić. Na sceni su Marta Barac, Katarina Blažina, Siena Gančev, Kala Krpan, Patricija Kršić, Lana Ljuboja, Tara Medar, Josip Mustać, Nathalie Nujster, Tiara Rukavina, Dora Šašić, Lara Šašić i Eva Trogrlić. Koproducent predstave je organizacija SABMARINE.
GenAI svoju snagu gradi na vješto pogođenom odnosu između teme, izvođača i publike kojoj se obraća, oslanjajući se na prepoznatljivost digitalno posredovane svakodnevice i oblikujući je jezikom bliskim generaciji koju predstavlja. U tom smislu, angažiranje dua Frgačić–Schrötter, čiji je rad obilježen vizualnom atraktivnošću, tehničkom zahtjevnošću i jasnom strukturom, logična je strategija. Značaj ove predstave leži i u činjenici da je izvodi novi ansambl mladih plesača, i to brutalnim startom. Njegova specifičnost ne proizlazi samo iz dobi izvođača, nego iz načina na koji je strukturiran: okuplja plesače iz različitih plesnih sredina i studija, od suvremenog plesa do urbanih i sportskih praksi te ih uvodi u kontinuirani produkcijski rad unutar vlastitog prostora (Tala ple(j)s). Ansambl proizlazi iz dugotrajnog edukativnog rada Plesnog centra TALA, ali se razvija prema modelu u kojem mladi plesači unutar jedne sezone prolaze različite autorske pristupe, stječući iskustvo koje nadilazi pojedinačni projekt. Takav okvir oblikovan je inicijativom nezavisne scene, izgrađen odozdo kroz vlastite resurse, a ne kao institucionalni program, što ga čini rijetko zaokruženim modelom na domaćoj sceni.
GenAI ne pokušava objasniti umjetnu inteligenciju, nego je tjelesno misli. Koreografski vokabular gradi se iz prekida, tijela se trzaju, titraju, zapinju i ponovno nastavljaju. Plesači djeluju kao da ih pokreće zajednički kôd koji stalno puca. Sinkronizirane kolektivne sekvence s mobitelima ometane su pojedincima koji se izdvajaju, zapinju, glitchaju i taj mali otklon upečatljiviji je od potpune sinkronije. Mobitel pritom funkcionira kao produžetak ruke, izvor svjetla, objekt žudnje i koreografski partner. Izvođački se posebno ističe duet Nathalie Nujster i Josipa Mustaća, jedinog muškog plesača. Kruže oko vlastite osi, nervozno gestikuliraju, ulaze u kontakt i iz njega se raspadaju. Odnos nije stabilan susret dvaju tijela, nego pregovaranje između privlačenja i prekida. Nujster se ističe tehničkom sigurnošću i izražajnošću, dok Mustać unosi siroviju energiju s vidljivim tragovima breaka i parkoura.
Produkcijski elementi funkcionalno su integrirani u koreografiju. Kostimi u prigušenim tonovima istodobno dopuštaju individualnost i stvaraju dojam uniformnosti. Svjetlo osobito dobro funkcionira u scenama polumraka, kada mobiteli postaju jedini izvori vidljivosti. Prizor u kojem izdvojenu izvođačicu ostali osvjetljavaju mobitelima, pogled doslovno proizveden mobitelima, jedan je od pamtljivijih. Završetak predstave vraća nas na početnu sliku: tijela su ponovno rasuta, smirena, u prividu odmora. Taj predah nije stabilan, nago ga prekida zvuk notifikacije koji pokreće gotovo refleksni trzaj pažnje. Time se zatvara krug u kojem se prekid i aktivacija neprestano izmjenjuju.
Predstava ne moralizira o tehnologiji niti nudi jednoznačne pozicije, nego sugerira kako se obrasci digitalne svakodnevice očituju u načinu kretanja, reagiranja i uspostavljanja odnosa. Istodobno ostaje vezana uz svoj temeljni medij, a to je živo, prisutno tijelo, tijelo koje se znoji, griješi, kasni i dodiruje, pokazujući ono što algoritam ne može posjedovati – nepredvidivu živost prisutnosti.
© Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 30. travnja 2026.
GenAI
koncept i koreografija Lara Frgačić i Endi Schrötter u suradnji s izvođačima
izvode: Omladinski ansambl bruTALA – Marta Barac, Katarina Blažina, Siena Gančev, Kala Krpan, Patricija Kršić, Lana Ljuboja, Tara Medar, Josip Mustać, Nathalie Nujster, Tiara Rukavina, Dora Šašić, Lara Šašić, Eva Trogrlić
dramaturgija Marija Androić, asistent za govor Filip Sever, oblikovatelj svjetla Saša Fistrić
produkcija Plesni centar TALA i SABMARINE
