Plesna scena.hr

Ples mora ponovno postati etička i društvena činjenica

Intervju: Philipp Gehmacher, plesač i koreograf

• 
  
  Austrijskog plesača i koreografa, profesora na HZT Berlin (Hochschulübergreifendes Zentrum Tanz Berlin) Philippa Gehmachera upoznala sam u Zagrebačkom plesnom centru tijekom dvodnevnog umjetničko znanstvenog skupa pod nazivom Kako iznova mislimo gestu (28. i 29. ožujka). Prikazao nam je solo doors open close, a u izvedbenom predavanju dočarao nam je koreografiju windows, doors, no hindsight. U svojim radovima fokusira se na tjelesnost i pokret u zajedničkom okruženju, a posljednjih godina bavi se redefiniranjem suvremenog plesa.
  
  Što je za vas gesta?
  
  U tjelesnom smislu vjerujem da je gesta tijelo koje pokušava progovoriti, sebe učiniti uočljivim. No, ona se također može shvatiti i kao semiotički i semantički pojam. U tom smislu imamo političku gestu koja znači učiniti tijelo dostupnim, dijeliti ideje o tome što smo to mi kao tijela, ali ne u fizičkom smislu, nego u životu, u načinu na koji se sve u nama integrira i kontekstualizira, a što je snažno političko. Političke geste bile bi i one koje donose nova značenja, otvaraju nova vrata.
  
  Na vašoj internetskoj stranici pročitala sam da tragate za novom definicijom suvremenog plesa. Što je po vama suvremeni ples danas?
  
  Suvremeni ples je pojam koji dolazi sa Zapada. Rekao bih da je područje suvremenih plesnih praksi vrlo raznovrsno – s jedne strane postoje one koje se bave postmodernom zapadnom plesnom tradicijom, a s druge svim ostalim plesnim tradicijama. To je područje u kojemu pokušavamo otkriti kako treniramo i vježbamo tijela, plesna tijela budućnosti.
  
  Kako zamišljate plesno tijelo budućnosti?
  
  To su ona tijela koja ozbiljno shvaćaju introspektivni, senzorni, somatski rad, započet u postmodernom plesu šezdesetih godina, ali i konceptualni politički rad oko kazališta i reprezentacije. Ono razmišlja o semiotici suvremene plesne tradicije, a ponovno se fokusira i na one tradicije koje su se, zbog političke dominacije, izgubile ili potkopale. Vjerujem da će se nova tijela pitati kamo se suvremeni ples u srednjeeuropskom prostoru pomaknuo nakon faze konceptualnog plesa. Tu je pitanje estetike, ali i postkolonijalizma i etike koje se mora postaviti. Ples mora ponovno postati etička i društvena činjenica kao što je bio prije dolaska buržoaskog kazališnog plesa. To znači da moramo izmisliti nove prakse gdje se ta dva plesa mogu susresti.
  
  Kako se to može izmisliti?
  
  Osobno pokušavam s načinom na koji podučavam pokret. Svojim studentima uvijek govorim da prvo želimo raditi na tijelima, naučiti kakva sve tijela jesmo i kakva možemo biti. Nosimo ih sa sobom kako bismo ih pokrenuli i vidjeli na koje se sve načine mogu pokrenuti, kako ples može izgledati. Mi radimo akcije, ali ja im pokušavam reći da ples nije samo nešto što radimo. Učim ih razlici između pokreta i akcije, potičem ih na to da pogledaju gdje se sve nalazi ples. I na kraju na ples uvijek gledamo kao na radost, kao na praksu koja okuplja ljude.
  
  Ples je u isto vrijeme jednostavno i složeno učenje kako se koristiti našim tijelima. Pritom je bitna spoznaja da to nisu samo fiziološka tijela koja plešu. To znači da morate prijeći svoje granice: granice svoje kože, svojih misli, sustava vjerovanja, konteksta u kojemu živite. Nakon toga možete vidjeti tko postajete. Tako se stvara prisutnost koja je izuzetno važna. Ona je više od fizičkog, to je svijest koja preuzima cijelo tijelo.
  
  Potiče li ples empatiju?
  
  U posljednje vrijeme dosta sam oprezan s riječju empatija. Ovih dana ona ima podjednako pozitivne i negativne konotacije.
  
  Koje bi bile negativne?
  
  Izgubiti se u drugome. U svima.
  
  Tijekom svoje karijere s kojim ste se granicama suočili i koje ste prelazili?
  
  Uvijek sam bio snažno u tijelu, a opet za neke ljude veoma konceptualan, pa bih rekao da sam prelazio granice u onom trenutku kada sam počeo puno razmišljati i teoretizirati o pokretu, kada sam si dopuštao intelektualni pristup tijelu i pokretu.
  
  S obzirom na to da ste, uz ples, diplomirali kiparstvo, koliko vizualne umjetnosti utječu na vaš plesni izričaj?
  
  Ponekad gledam vizualne umjetnike i divim se načinu na koji su mnogi od njih pronašli vlastiti jezik, makar je ta ideja genijalnog umjetnika i vlastitog jezika vrlo diskutabilna. U plesu treniramo svoja tijela kroz jezik drugih ljudi, a ponekad mi se čini da bismo se trebali više usredotočiti na to u kakvom se fizusu možemo pronaći. Znam da je to jako teško, ali to je nešto što sam naučio iz vizualnih umjetnosti. Sviđa mi se kako različita vizualna djela izgledaju, kako kao kipar ili slikar morate vjerovati isključivo svom osjećaju, snu, nagađanju, fikciji kako biste stvorili određeno djelo. Vizualni umjetnici mogu istraživati različite materijale, a mi uvijek samo tijelo.
  
  Je li za koreografa tijelo objekt, materijal?
  
  Ono je i objekt i subjekt. Radim s tijelom kao materijalom jer sve je to dio učenja tko smo kao tijela i tko možemo biti – biti materijalno tijelo, biti materijalist, biti novo materijalističko tijelo…
  
  Koliko vam je važna njegova plastičnost?
  
  Razmišljam o tome u smislu njegovih strukturnih komponenti, od čega je sastavljeno.
  
  Za kakvim tijelom tragate?
  
  Tražim tijela koja sadrže različite oblike životnog iskustva u pokretu i djelovanju.
  
  Kako biste opisali sebe kao koreografa?
  
  Nekoć sam puno učio od drugih ljudi, danas puno učim od svojih studenata. S jedne strane volim raditi s grupom, ali s druge i samo sa sobom i vlastitim tijelom. Mnogo sam radio na vlastitom tijelu i dijeljenju onoga što sam pronašao s drugima.
  
  Zanima vas i koncept prolaska vremena i starenja tijela, zar ne?
  
  Zar nismo svi zabrinuti zbog starenja? (smijeh)
  
  Kako gledate na starenje i suvremeni ples? Kako osjećate promjene?
  
  Kao što ste vidjeli na simpoziju i danas plešem. No jedno razdoblje mojega života završilo je mojim preseljenjem u Berlin. To je bio svojevrsni kraj, ali i početak nečeg novog. Vidjeli ste solo koji sam napravio uoči svog odlaska kao novi početak. On govori i o tome da se želim boriti za to da tijela i nakon pedesete budu vidljiva.
  
  Naše tijelo se s godinama mijenja. Popušta nam snaga. Istražujete li te promjene?
  
  Trebalo mi je dosta vremena da shvatim kako je slika moga tijela u glavi dvadeset godina mlađa od mog realnog tijela. Novo tijelo, a samim time i nova osoba, morala se povezati s tom mlađom slikom o sebi. No, rekao bih da se one još uvijek pronalaze. S godinama se mnogo toga nataložilo pa je zapravo i lakše osjetiti kada ostariš. Ne radim više složene pokrete, ali kad imam vremena za rad, fizički sam i dalje u dobroj formi. Međutim, danas se više ne bavim tom vrstom tehnike. Bavim se više introspektivnim, filozofskim, konceptualnim radom. U tom smislu danas sam artikuliraniji, možda čak i tehnički jasniji nego što sam bio nekoć, ali sada imam drugačiju vrstu umijeća. Upravo se nalazim na toj točki kada moram naučiti kako artikulirati gdje se sada nalazim i što mi tijelo dopušta.
  
  Na skupu u Zagrebu predstavili ste nam solo Doors open, close. Koja značenja za vas imaju prozori i vrata?
  
  Za mene to uistinu jest velika metafora. Nešto što može biti i otvoreno i zatvoreno. Osmislio sam ga za ponovno otvaranje Tanzquartiera u Beču pa imamo aluziju na konkretno otvaranje. Uz to govorio je i o onome što dolazi i što odlazi, o zaostajanju i strahu, brizi zbog zaostajanja, desničarskog ekstremizma. Bavio sam se time što znači otvoriti se i biti otvoren. Nove se stvari otvaraju, ali su istovremeno i zatvorene.
  
  Za koreografiju windows, doors, no hindsight okupili ste svoje bliske kolege i suradnike među kojima je bila i Meg Stewart.
  
  To je svojevrsna retrospektiva, moj pogled unatrag, osvrtanje na ono što sam do tog trenutka učinio. Na naslov me nadahnula izreka: „Kad ti se zatvore vrata, ti otvori prozor.“ I zanimljiva mi je bila ta slika vertikalnosti vrata i horizontalnosti prozora. To je moja posljednja predstava u Beču i odlučio sam je napraviti sa šestero prijatelja s kojima sam dugo surađivao, s nekima od njih više od dvadeset godina i smatram ih članovima svoje obitelji. Ta je predstava bila moj svojevrsni oproštaj od Beča i svega što sam do tog trenutka napravio.
  
  Plesali ste tijekom karijere s Meg Stewart. Što ste dobili od velike američke koreografkinje?
  
  Meg sam upoznao prije trideset godina i osjećam se kao da sam s njom oduvijek radio. Prvo sam bio njezin obožavatelj, zatim student, pa plesni partner. Zajedno smo napravili dvije koreografije, a posljednjih godina sudjelujem u njezinim video radovima i u rujnu ćemo se ponovno sresti u radu na njezinom novom djelu. Ona je uistinu dio moje obitelji. U umjetničkom smislu često fizički dolazimo na slična mjesta, makar o njima potpuno različito intelektualno razmišljamo. U teoriji imamo potpuno drukčije jezike. Ona estetski ide u mnogo smjerova u koje ja ne idem, ali razumijem njezino tijelo. Mislim da mnogi ljudi razumiju njezino tijelo, zato i jest imala, i još uvijek ima, toliki silni utjecaj. Nas dvoje dijelimo slično razumijevanje fizikalnosti koju drugačije verbaliziramo.
  
  Jeste li od nje naučili nešto više o temi starenja?
  
  Kako godine prolaze, rekao bih da je ona jedna od onih rijetkih ljudi koji nikada ne stare. Ona stari na jedan specifičan način. Njezino tijelo stari, ali ne i glava. Kako se bavila atletikom, ima jednu vrstu dječačkog tijela koje stari na drukčiji način. Naučila me kako se nositi s radnim situacijama i nastupima, kako vjerovati trenucima, kako ne treba pokušavati biti previše savršen, ali kako treba biti više akcijski nastrojen i radikalan. Puno sam naučio od nje. Zahvaljujući njoj vjerujem u ono što jesam, što tražim, što mislim, što radim. Ona je veoma važna osoba u mom životu. Prva me je zainteresirala za tijelo i tjelesnost makar sam se školovao vrlo tradicionalno.
  
  Devedesetih godina studirali ste ples u Londonu (London Contemporary Dance School Trinity Laban). Jeste se tamo upoznali?
  
  Ne. Upoznao sam je nakon što sam diplomirao i vratio se u Beč.
  
  Je li taj posljednji nastup u Beču za Vas bio vrlo emotivan?
  
  Apsolutno. Bio je emotivan, ali i jako zanimljiv jer smo to sve napravili brzo. Nismo imali puno vremena, ali bilo je stvarno sjajno. Iako je to bio moj komad, bio sam otvoren za sve druge ideje i bilo je prekrasno plesati sa svima njima i stvoriti zajedničku večer za pamćenje. A ujedno sam se time oprostio i od bečke publike s kojom sam proveo 25 godina.
  
  Koja sjećanja vežete uz Tanzquartier Wien?
  
  To je ustanova koja me od početka podržavala i koja je bila otvorena za sve moje kolege. Ona je veoma važan stup u mom životu, zaslužna i za moj opstanak.
  
  Zašto ste se odlučili otići u Berlin?
  
  Ponuđen mi je posao profesora koji nisam mogao odbiti. Htio sam jednom u životu osjetiti kako je to mjesečno primati plaću. Ali htio sam i napraviti neku promjenu u svom životu, isprobati nešto novo.
  
  Niste nikada požalili?
  
  Posao vođenja prvostupničkog studija nije uvijek lak, ali je velik izazov i povlastica oblikovati prvostupnički program (BA Dance, Context, Choreography). A povlastica je i primati plaću. Ovo je osmi semestar što ga vodim i planiram ga voditi i dalje.
  
  Sretno!
  
  Hvala.
  
  © Katarina Kolega, PLESNA SCENA.hr, 30. travnja 2026.

Piše:

Katarina
Kolega