Knjiga O plesu (da ne bih dijelila tišinu i nepostojanje) Ive Nerine Sibile strukturirana je kao heterogeni, ali duboko koherentan sklop eseja, kritika, intervjua i razgovora, performativnih čitanja (ili pisanja) i (pri)sjećanja, koji se protežu kroz više od dva desetljeća, od 1999. do 2025, pri čemu se sama forma može iščitati kao napetost između kronološkog (chronos) i iskustvenog, zgusnutog vremena (kairos). Naime, iako tekstovi nastaju linearno, njihovo čitanje proizvodi razne vremenske čvorove u kojima se prošli događaji stalno reaktualiziraju, kroz percepciju, sjećanje i tijelo, što posebno dolazi do izražaja u uvodnom motivu Liebe Sofija, gdje ostaju tek fotografije i požutjeli papiri, ali i tiho znanje koje struji tijelima, čime autorica već na početku postavlja ključni epistemološki problem cijele knjige, problem rupture, epistemološke panike, čak i incidenta.
Doista, ako ples nestaje u trenutku izvedbe, gdje i kako opstaje svo to njegovo znanje? Postoji li znanje koje se manifestira izravno, kroz iskustvo, mimo jezika, kroz imaginaciju, mimo bilo kakvog osmotskog tlaka koji bi ga pritiskao, ukalupljivao, stavljao mu teret teorije na ta efemerna leđa. Upravo tu se, barem mi se čini, i pojavljuje figura incidenta kao temeljne jedinice plesnog mišljenja – ples nije stabilan objekt nego događaj koji unestabiljuje kontinuitet, proizvodi prekid i otvara prostor za novo razumijevanje, čime se implicitno i razvija koncept kinetičke (katkad i kinestetičke) epistemologije, one u kojoj tijelo nije pasivni medij, nego aktivni proizvođač znanja; njezina pozicija snažno rezonira s teorijama utjelovljenog znanja, osobito sa Susan Leigh Foster, koja tijelo definira kao mjesto proizvodnje značenja, ali i s Maxine Sheets-Johnstone, za koju je pokret „primarna“ forma mišljenja, prethodna jeziku, pa i ples, u tom smislu, destabilizira logocentrični model zapadne epistemologije, koji privilegira tekst, diskurs i arhiv, operirajući kroz efemerno, iskustveno, neverbalno. Možda i predverbalno. Ako je parafrazirati Sloterdijka, doći na svijet nije tek nadoći u jezik, nego i u njegovu efemerna predizražajnost, u tijelo.
Upravo iz te napetosti proizlazi središnji problem knjige: kako pisati o plesu bez njegove redukcije, odnosno kako prevesti tjelesno iskustvo u jezik – u misao onkraj logosa – a da se pritom ne izgubi njegova ontološka specifičnost. Autorica na to odgovara formulirajući pisanje ne kao sekundarni čin, a posteriori, nego kao produžetak percepcije, kao vježbu artikulacije percepcije plesnog pokreta i neke organski čiste (i nevine) gestualnosti, čime percepciju definira kao aktivnu, kognitivno-afektivnu praksu, a ne pasivno gledanje. Time se njezin rad može smjestiti negdje između teorijskih pozicija Andréa Lepeckog, koji tvrdi da ples izmiče reprezentaciji i da je svaki zapis zakašnjeli trag, zatim Peggy Phelan koja ustrajava na nestajanju izvedbenosti kao i na njezinoj efemerno-ontološkoj osnovi, i Rebecce Schneider koja pokazuje da izvedba ipak opstaje kroz tijela i ponavljanje, da spomenem samo neke, što Iva Nerina Sibila praktično demonstrira kroz vlastiti hibridni diskurs: ja čitam da bih izvodila, ja izvodim da bih pisala, paradigmatski (analoški) plešem kako bih uputila na nešto drugo, puno važnije. No, njezini tekstovi ipak nisu samo dokumentacija, nešto arhivski mrtvo u Nietzscheovu smislu riječi, nešto što je potrebno vratiti modernitetu upravo onako kako se hermeneutikom vraća značenje smislu. Oni su, naprotiv, rekonstrukcija događaja u drugom mediju, odnosno nova izvedba, pa i plesni studiji – tako pojmljeni, horribile dictu - ovdje ne funkcioniraju samo kao neutralna analiza, nego i kao performativna disciplina.
Ova pozicija dodatno se radikalizira u autoričinoj stalnoj, dosljedno, gotovo aksiomatski impostiranoj tezi, o egzistencijalnoj formulaciji pisanja – da ne bih dijelila tišinu i nepostojanje – čime pisanje postaje ontološki čin, nužan za opstanak plesa u toj logocentričnoj kulturi koja ga marginalizira. Život plesa, čini mi se, uistinu ovisi upravo o takvom obliku epistemicida. Ta marginalizacija u knjizi se jasno dijagnosticira kroz opis „getoizacija plesa“, koja se može i teorijski povezati s Bourdieuovim pojmom kulturnog polja i niskog, da ne kažem uniženog, simboličkog kapitala (plesa), ali i s analizama Bojane Kunst koja ples smješta u ekonomije prekarijata i neoliberalne fleksibilnosti. U ovoj se knjizi to konkretizira i u opisima prostora plesa, kao „mračnih i vlažnih podruma“ i posuđenih prostora, čime se pokazuje da infrastruktura nije samo tehnički uvjet, nego i ontološka dimenzija postojanja plesa – prostor je mjesto gdje se postoji, diše, razmišlja, živi. Heterotopijski prostori plesnosti uistinu su katkad topografije prekarijata.
U takvom kontekstu tekstovi preuzimaju funkciju parainstitucije: oni postaju i arhiv i teorija i povijest – i to u odsustvu stabilnih institucionalnih struktura, što objašnjava zašto ova knjiga ima fragmentarnu, ali nužno takvu, jedinu moguću formu. Jedna od ključnih osi knjige jest odnos roda i tijela, gdje se kroz analizu, primjerice, baleta pokazuje kako ples funkcionira i kao aparat discipliniranja tijela, ali i kao potencijalno mjesto subverzije; oslanjajući se, na primjer, implicitno na različite autorice, ali ne nužno feminističke provenijencije, balet se razotkriva kao sustav kodiranja rodnih normi kroz tijelo, gdje je balerina objekt estetizirane ili seksualizirane projekcije, dok suvremeni ples otvara mogućnost subjektiv(iz)acije plesačice kao razmišljajućeg, inteligentnog, i integriranog tijela. Posebno je važna autoričina teza o dvostrukoj getoizaciji – kao žene i kao plesačice – čime plesni studiji nužno postaju i kritika režima vidljivosti tijela, odnosno feministička intervencija u sociokulturnu proizvodnju.
Paralelno s time, knjiga prati dekonstrukciju autorstva u postmodernom plesu, povezujući se s Judson Dance Theaterom, Yvonne Rainer i širim teorijskim okvirom (Barthesa i Foucaulta), gdje koreografija više nije izraz genija, nego distribuirani proces; kontakt improvizacija ovdje se pojavljuje kao praktični model anti-hijerarhije ili kolektivne inteligencije, u kojem se ukida razlika između onog koji pleše i onog koji misli, a tijelo postaje mjesto demokratskog odlučivanja – kroz raspodjelu težine, dodir i improvizaciju. Teorija dodiruje tijelo, a tijelo joj uzvraća, katkad iz prkosa, katkad senzualno, katkad i korektivno. Time ples prelazi iz reprezentacije društva u eksperiment društvenih odnosa, postajući mikropolitički laboratorij u kojem se ispituju modeli zajedništva, moći i komunikacije. U tom kontekstu posebno je važan motiv tijela kao arhiva: autorica pokazuje da ples opstaje ne kroz stabilne dokumente nego upravo kroz repertoar, odnosno kroz „tijela koja pamte i ponavljaju“; pisanje tad postaje hibrid između arhiva i repertoara, pokušaj da se efemerno stabilizira bez njegove petrifikacije.
Istovremeno, knjiga kontinuirano otvara pitanje ontologije plesa (postoji li izvan izvedbe), epistemologije (može li tijelo misliti), politike (je li ples inherentno subverzivan) i ustanove (treba li ples stabilne strukture ili ih mora odbijati), pri čemu ne nudi konačne odgovore nego održava stanje produktivne nestabilnosti. Upravo u tome leži njezina metodološka važnost. Jer plesni studiji se tu pojavljuju kao interdisciplinarno, anti-kanonsko i inherentno nestabilno polje, koje ne može biti reducirano na klasičnu disciplinu, nego djeluje kao „epistemološki poremećaj“ unutar humanistike. Dekolonizirani su u više smislova. Iva Nerina Sibila ne samo da piše o plesu, nego i aktivno proizvodi uvjete mogućnosti plesnih studija u (g)lokalnom kontekstu, uspostavljajući diskurs koji istovremeno dokumentira, interpretira te generira plesnu praksu, čime knjiga postaje i arhiv i izvedba i teorija, ali prije svega čin otpora nestajanju – ili pokušaj da se kroz jezik zadrži ono što po svojoj prirodi izmiče, bez da se pritom izgubi sve njegova vitalnost, afektivnost i politička potencijalnost.
U tom smislu, dodatno se može naglasiti da knjiga funkcionira kao specifična temporalna montaža u kojoj različiti tekstovi, nastali u različitim kontekstima i povodima, stvaraju gustu mrežu međusobnih referenci, pa čitatelj ne prolazi (kroz) linearni narativ, kronološki, nego ulazi u dinamičko polje, kairološki, u kojem se značenje su-proizvodi – kroz susrete tekstova s vlastitom incidentnošću – što još dodatno potvrđuje primat kairosa nad chronosom. U knjizi pak ključni uvidi ne proizlaze iz kronološkog slijeda post hoc ergo propter hoc, nego iz intenziteta susreta između čitanja, prisjećanja i tjelesne/afektivne imaginacije. Ta struktura također implicira da je znanje o plesu uvijek situirano i relacijsko, nastaje u odnosu između autora, izvođača, gledatelja i konteksta, pa se epistemologija plesa nikad ne može (čak i ne smije) svesti na stabilne kategorije, nego mora ostati otvorena, procesualna i osjetljiva na promjenu.
Nadalje, autorica svojim pisanjem kontinuirano destabilizira granice između teorije i prakse, između kritike i umjetnosti, jer njezini tekstovi nisu samo refleksija o izvedbama, nego i aktivni sudionici u njihovom produženom životu, čime se briše razlika između promatrača i sudionika: pisanje postaje oblik participacije, a čitanje pak oblik ponovne izvedbe. U tom smislu, knjiga se može čitati i kao pedagogija gledanja, jer ne nudi gotove interpretacije, nego razvija senzibilitet za percepciju, učeći čitatelja kako gledati ples kroz prizmu rupture, kako prepoznati njegove slojeve značenja te kako vlastitu tjelesnu reakciju uključiti u proces razumijevanja-djela-kao-incidenta. Time se dodatno potvrđuje teza da percepcija nije pasivna nego aktivna praksa, koja uključuje kognitivne, afektivne i somatske dimenzije, pa gledanje plesa postaje oblik mišljenja tijelom. Ujedno, knjiga otvara i pitanje odnosa između lokalnog i globalnog konteksta, jer Iva Nerina Sibila piše iz specifične pozicije hrvatske plesne scene, ali njezini uvidi nadilaze lokalne okvire i ulaze u dijalog sa širim, međunarodnim teorijskim i umjetničkim praksama, čime pokazuje da pseudo-marginalne pozicije mogu biti epistemološki produktivne, deleuzeovski manjinske, upravo zato što nisu potpuno integrirane u dominantne diskursa moći. Upravo takva pozicija između centra i periferije omogućuje autorici da istovremeno kritizira i rekonfigurira postojeće modele mišljenja o plesu, nudeći alternativne načine razumijevanja, koji ne proizlaze iz institucionalne stabilnosti, niti pukog akademizma (koji će, nadajmo se, ubrzo nestati), nego iz iskustva rada u uvjetima nesigurnosti.
Na kraju, knjiga se može čitati i kao kontinuirani pokušaj uspostavljanja jednog osebujnog novog zajedništva. To je communitas uspostavljen kroz pisanje, jer tekstovi ne funkcioniraju samo kao individualni iskazi – svjedočenja – nego i kao pozivi na dijalog, na dijeljenje iskustva i na zajedničko promišljanje plesa, čime se pisanje-kao-čin pretvara u društvenu praksu koja proizvodi veze između tijela, vremena i prostora, potvrđujući da ples, iako efemeran, ostavlja tragove koji se ne mogu svesti na materijalne dokumente. Oni žive u relacijama, sjećanjima i ponavljanjima koja stalno iznova oživljavaju tu efemernu su-prisutnost i su-nestalnost. U nastavku takve argumentacijske linije potrebno je dodatno produbiti upravo onu dimenziju koju Iva Nerina Sibila stalno implicira, ali rijetko eksplicitno teorijski zatvara, a to je pitanje percepcije kao mjesta susreta epistemologije i ontologije plesa: ako je percepcija već artikulacija, kako ona sama mijenja status izvedbe, odnosno može li se kazati da ples niti ne postoji bez gledatelja kao su-proizvođača značenja? Time se otvara pitanje distribucije autorstva na razini recepcije, što, opet, s punim pravom, dodatno destabilizira tradicionalne hijerarhije – i potvrđuje da ples funkcionira kao mreža odnosa, a ne kao zatvoreno djelo. U tom smislu, autorica anticipira suvremene rasprave o participativnoj umjetnosti i relacijskoj estetici, ali ih, usto, ukorjenjuje u konkretno „iskustvo“ plesne scene, čime njezina teorijska pozicija ostaje uvijek vezana uz praksu.
Također, njezini opisi konkretnih izvedbi, koreograf(ij)a i situacija, naime, djeluju kao mikro-analize koje pokazuju kako se opće teorijske postavke materijaliziraju u specifičnim estetikama ili poetikama, pa knjiga funkcionira i kao osobni arhiv senzibiliteta, bilježeći ne samo što je izved(b)eno nego i kako je to doživljeno. Upravo ta dimenzija „afektivnog zapisa“ razlikuje ovu knjigu od klasične akademske kritike: njezino pisanje ne skriva subjektivnost nego je eksploatira do razine incidenta, kao metodološki alat, čime samo potvrđuje da je znanje o plesu uvijek situirano u tijelu koje osjeća, reagira i interpretira. A plesni studiji? Oni ne mogu, ali i ne smiju biti neutralni, jer bi neutralnost značila brisanje upravo onog što ples čini specifičnim – njegove tjelesne, afektivne ili relacijske dimenzije. Konačno, knjiga otvara i pitanje budućnosti plesnih studija; ako je njihova snaga upravo u nestabilnosti ili hibridnosti, kako ih institucionalizirati bez gubitka te radikalnosti. Autorica implicitno sugerira da odgovor nije u potpunoj institucionalizaciji, nipošto, nego baš u održavanju napetosti između instituci(onalizaci)je i njezina izostanka, između arhiva i repertoara, između pisanja i izvedbe, čime i plesni studiji ostaju „kritički nemirni“, uvijek u procesu, otvoreni za promjenu, i upravo zato sposobni misliti ono što druge discipline ne mogu. U
tom proširenju nužno je dodatno tematizirati status plesnih studija kao polja koje ne samo da kasni za drugim disciplinama nego i produktivno operira iz tog zakašnjenja, jer upravo takva temporalna dislokacija omogućuje kritički odmak od već institucionaliziranih epistemologija; plesni studiji nastaju retroaktivno, iz potrebe da se artikulira ono što je već nestalo, što ih čini disciplinom koja je uvijek u odnosu prema vlastitom objektu kao prema nečem što izmiče, pa je i njihova metoda nužno spekulativna, rekonstruktivna i/ili performativna. U tom smislu, performativno pisanje nije tek stil nego metodološki imperativ: ako je ples događaj, tad i tekst mora postati događajem, što znači da mora proizvoditi učinke, pokretati afekte i stvarati relacije, a ne samo reprezentirati već postojeće značenje. Takvo pisanje nužno razara granice između znanstvenog i umjetničkog diskursa, jer insistira na tome da forma nije neutralna nego konstitutivna za proizvodnju znanja, pa način pisanja postaje jednako važan kao i njegov sadržaj. Nadalje, performativno pisanje u kontekstu plesnih studija može se razumjeti i kao praksa otpora standardizaciji akademskog jezika, jer često odbija reducirati kompleksnost tjelesnog iskustva na pojmovni aparat koji bi ga stabilizirao i time neutralizirao; umjesto toga, ono pak zadržava napetost, fragmentarnost ili otvorenost, čime reproducira samu logiku plesne izvedbe. Ova strategija ima i političke implikacije, jer dovodi u pitanje hijerarhije znanja koje privilegiraju apstraktno mišljenje nad utjelovljenim iskustvom te time otvara prostor za drukčije oblike znanja koji su često marginalizirani unutar akademije.
Istovremeno, status plesnih studija ostaje ambivalentan: s jedne strane postoji potreba za institucionalnim priznanjem, stabilnim kurikulumima ili arhivima, a s druge strane svijest kako bi takva stabilizacija mogla neutralizirati upravo onu radikalnost koja proizlazi iz efemernosti i nestabilnosti plesa. Iva Nerina Sibila svojim pisanjem ne pokušava razriješiti tu napetost, nego je održava kao produktivni paradoks, sugerirajući kako je i budućnost plesnih studija upravo u njihovoj „sposobnosti da o(p)stanu između“ – između discipline i nediscipline, između znanosti i umjetnosti, između arhiva i izvedbe. U tom smislu, performativno pisanje može se shvatiti i kao oblik institucionalne kritike, jer pokazuje da znanje ne mora biti „organizirano“ prema modelima koji dominiraju u drugim disciplinama, nego može razvijati vlastite forme koje odgovaraju specifičnosti njegova objekta. Konačno, ova proširena perspektiva omogućuje da se plesni studiji ne promatraju samo kao polje koje analizira ples, nego i kao prostor izlike, u kojem se proizvode novi modeli mišljenja, percepcije ili društvenih odnosa, čime oni dobivaju širi značaj unutar humanistike i društvenih znanosti, potvrđujući da njihov predmet – a to je odavno prestao biti samo ples – nije marginalna umjetnost, nego i medij za razumijevanje tijela, zajednice i vremena u kojem živimo.
© Leo Rafolt, PLESNA SCENA.hr, 27. travnja 2026.
KNJIGE
ČASOPISI
PORTRETI
SNIMKE I ONLINE