Plesna scena.hr

Dinamički flow između tijela i kapaciteta bilježenja

Sodaberg koreografski laboratorij, Zagreb, Umjetničko-znanstveni istraživački simpozij Konstrukcija perspektive 2026: Ples u tekstu – arhivi, kritike i budućnosti, Zagrebački plesni centar, 15. – 16. travnja 2026.

• 
  
  Povodom obilježavanja dvadeset godina rada umjetničke organizacije Sodaberg koreografski laboratorij, Marjana Krajač i Andrej Mirčev organizirali su dvodnevni simpozij posvećen mnogostrukim suodnosima plesne prakse i praksi bilježenja plesa. Otvoreni su aspekti stvaranja i arhiviranja, razvijanja koreografskih metodologija i materijala, mogućnosti naknadnih notiranja i refleksivnog dokumentiranja doživljaja plesnih izvedbi. Promišljeno strukturiran program, okupivši dvadesetak govornica, panele i samostalna keynote izlaganja, doista je razotkrio križišta različitih stručnih perspektiva, povezujući domene promišljanja i realizacije te historizacije i autohistorizacije kroz polja koreografije, teatrologije, vizualne umjetnosti, povijesti umjetnosti, etnologije, kritike i povijesti plesa. Simpozij je Andrej Mirčev otvorio riječima: „Arhiv nije pitanje prošlosti nego političke budućnosti, jer otvara pitanje kako budućnost učiniti boljom.“
  
  Tijekom dva dana, tema arhiva bila je latentno prisutna u pojmu konstrukcije kao procesa koji nema jasne rubove, a podrazumijeva dinamički flow između tijela i iskušavanja ili inoviranja temeljnih kapaciteta bilježenja. Tema je konsolidirana putem prikaza istraživačko-prezentacijskih formata znanja, poput arhivskih istraživanja i oblikovanja digitalnih arhiva (NADA: (non)aligned dance archive), muzejskih izložbi ili istraživanja literature i izgradnje teorijskog diskursa. Stoga se kroz izlaganja i diskusije provlačila ideja arhiva kao potencijala ‒ svijesti o sudjelovanju u otvorenoj, kolektivnoj platformi znanja, koja se oblikuje asimilacijom, ne samo istraživačkih napora i konkretnih rezultata, nego asimilacijom osobnih stajališta, metodologija i iskustava, svjedočenjem individualnih glasova čije umrežavanje pridonosi stvaranju „povijesne spirale kontinuiteta“, da parafraziramo povjesničarku plesa Maju Đurinović.
  
  Perspektive izložene prvog dana simpozija tematizirale su umjetničke i teorijske prakse zapisivanja, arhiviranja i izvedbe plesa kroz autorefleksivne procese, odnos teorije i koreografije, koncepte prisutnosti i kolektivnog kuriranja te aktivaciju arhiva kao prostora novih umjetničkih i diskurzivnih mogućnosti. Uvodnim keynote izlaganjem, Jasmina Založnik Jezik kao koreografski alat: Vokabular, proces i dokumentacija u plesnim praksama analitički je raslojila koordinate odnosa tijela i teksta u plesnoj praksi, kolektivnom znanju i konstrukciji plesne povijesti, referirajući se ovlašno na uspostavljeni arhiv NADA i na publikaciju Bodies of Dance: Aspects of Dance as Cultural, Political, and Art Work in Yugoslavia and After, sintezu regionalnog istraživanja suvremene plesne prakse, realizirane u sklopu EU projekta Non(Aligned) Movements. Prvi panel koji je uslijedio bio je usmjeren na individualne autorske procese, teorijsko-koreografske refleksije i izvedbenu prisutnost, dok je idući panel naglasak stavio na društveni i kolektivni kontekst plesa kroz pitanja reprezentacije, kuriranja i aktivacije arhiva.
  
  Teme drugog bloka u smislu preplitanja individualnog i kolektivnog rada na medijskoj konstrukciji svojim keynote izlaganjem podvukla je kustosica i povjesničarka umjetnosti Ivana Bago, „Crvena Jagoda i plavokosa Duga“: Arhivske koreografije nasilja i otpora. Temeljem kontekstualizacije izvedbe otpora tijekom studentskih prosvjeda 1968., referirala se na demonstracije na zagrebačkoj ALU, koje su predvodile tadašnje studentice i prijateljice Sanja Iveković i Jagoda Kaloper, stavljajući u fokus medijske interpretacije i konstrukcije ženskih identiteta. Dinamično i široko postavljeno polje s mnogo iniciranih ideja, prvi dan zatvoreno je okruglim stolom o kolektivnom sudjelovanju u gradnji institucija (sudionici: Iva Niemčić, Ivana Hanaček, Marjana Krajač i Goran Sergej Pristaš).
  
  Izlaganja plesnih autorica Mie Štark Umjetničke bilježnice i paradoks pohranjivanja: Arhiv nemogućeg i Nikoline Pristaš s temom „Neodredivo pitanje“ u nekoliko izvedbenih bilježaka, dala su dragocjen uvid u zasebne autorske procese (pro)mišljanja materijala putem stvaralačkog autodijaloga u mediju umjetničke bilježnice i koreografske bilješke koja predstavlja zapis sinteze kreativnog problema i mogućnosti njegova rješenja, odnosno funkcionira kao radni modulator za izvođača. Marjana Krajač u izlaganju Exam procedures—poiesis i praxis ulaska u knjigu: Teorijsko čitanje i diskurzivno-koreografski pomak iznijela je iskustvo „kuriranog čitanja“ teorije, kojim se bavila u svrhu doktorske disertacije te je osvijetlila međuzavisnost teorijskih gibanja i konceptualnog plesa od 1990-ih nadalje, dok je Eleonora Magdalena Vrdoljak pružila pregled teorija izvedbene prisutnosti izlaganjem Prisutnost kao relacijski čin: Svijest, tijelo i izvedbenost u suvremenoj teoriji i praksi.
  
  U drugom panelu, povjesničarka umjetnosti Ivana Hanaček, Reprezentacija plesa i pjevanja u socijalno angažiranoj umjetnosti Hrvatske iznijela je moguća čitanja društvenih aspekata plesa iz rakursa slikarskih reprezentacija Krste Hegedušića i Zlatka Price. Muzeologinja Tea Kantoci predočila je proces strukturiranja narativa i organizacije izložbe Ples, otpor, (ne)rad: Kulturni, politički i umjetnički aspekti plesa za vrijeme i nakon Jugoslavije (2024., MSU), dok je vizualna umjetnica Nina Kurtela govorila o umjetničkom projektu Jagoda posvećenom aktiviranja nasljeđa Jagode Kaloper (1947.‒2016.) (više ovdje). Andrej Mirčev izlaganje je posvetio rekapitulaciji umjetničke suradnje s plesnom umjetnicom i važnom protagonisticom EkScene, prerano preminulom Željkom Sančanin (1979.‒2023.), s kojom je pored ostalih uloga surađivao i kao videograf te je prikazom projekata La Primavera (2000.), Mjesta po kojima (2001.), i Private in Vitro (2003.) dao poticaj relacijskom promišljanju temporalnosti i prisutnosti u izvedbi.
  
  Program drugog dana simpozija usredotočio se na pomak od analize autorskih i društveno-arhivskih konteksta prema istraživanju medija, formi zapisa i mogućnosti transformacije plesnog iskustva. Predstavljena interdisciplinarna istraživanja plesa omogućila su komparativnu analizu klasičnih arhivskih materijala (fotografije, plesni programi, notacije) i publicistike u odnosu na nestabilne materijalnosti poput zvuka i afektivnih doživljaja ili krhkosti individualnog glasa. Problematiku bilježenja stogodišnje prisutnosti plesa na našoj kulturnoj sceni, otvorila je povjesničarka plesa Maja Đurinović, i sama stvarateljica jednog od najkompletnijih privatnih plesnih arhiva u Hrvatskoj, svojim keynote predavanjem Plesni arhiv kao dinamično tijelo rizoma: Povijesna spirala umjetničkog tjelovanja i utjelovljenja. Njezina je metodologija ukazala na procesualne aspekte formiranja narativa za što su potrebni posvećenost i kontinuitet, na fragmentarnost dokumenata i nužnost sustavnog pristupa u razvijanju informacijske mreže ne samo različitih dokumentarnih materijala nego i institucionalne podrške, primjerice arhivskih i muzejskih ustanova, potrebne da se arhivski tragovi vjerodostojno pročitaju i umreže u historizacijske sustave drugih kulturnih disciplina.
  
  Treći panel bio je posvećen različitim modelima medijacije plesa kao somatskog, senzornog i emocionalnog iskustva putem medijalnih prijevoda, u rasponu od audio zapisa do kinetograma i tekstualnih translacija doživljaja. Plesna praktičarka i teoretičarka Katja Šimunić u izlaganju Slušanje plesa: Zvuk u pokretu kao audio arhiviranje suvremene plesne umjetnosti, govorila je o serijalu emisija posvećenih plesu koje je uređivala u sklopu dramskog programa Hrvatskog radija (2023.-2025.), a koje tumači kao „plesne izvedbe glasa u pokretu“. Etnologinja Ivana Katarinčić je predavanje Analiza i mogućnosti prijenosa plesnih izvedbi postavila iz etnokoreološke perspektive, osvrnuvši se na važnost Labanovog nasljeđa koje na tome polju, ipak nije zaživjelo do danas. O pisanju plesnih kritika, o izvorima osobnih motivacija i autokritičkih pogleda govorile su temeljem dugogodišnje prakse pisanja o plesu, plesna umjetnica i publicistkinja Iva Nerina Sibila, Ples u vakuumu vremena: Rad na knjizi „O plesu, da ne bih dijelila tišinu i nepostojanje“ i novinarka i plesna kritičarka Jelena Mihelčić, ujedno i pokretačica digitalne platforme posvećene plesu Plesopis, Kako danas plesopisati: Između vidljivosti, bilješke i gubitka.
  
  Četvrti panel fokusirao se na arhivsku izvedbenost tijela i pitanja plesnog nasljeđa konzerviranog u tijelu, na koreografiju kao konceptualni prostor eksperimenta, na autorske metodologije prevođenja pojmova u materijal i koreografske geste te na dugotrajne i konceptualno radikalne izvedbene prakse. Ovaj panel se nadovezivao na izlaganja s prvog panela kao neka vrsta dubinskog zarona u analitiku autorskog rada na koreografskim postavkama i slijedu odluka, pri čemu se koreografije pokazuju kao konstruirane kompozicije, a autorski rad kao navigacija kroz potencijale tjelesnog pamćenja i teorijskih pojmova. S primjerima iz svoje prakse izlagale su plesne autorice i koreografkinje Zrinka Užbinec, Koreografske vinjete kao metoda mišljenja između plesa i teksta; Matea Bilosnić, WORDS, CHAIRS, AND ANYTHING: Refleksija o procesu koreografskog rada na autorskoj predstavi 'On words, chairs, and everything you might read into; Ana Kreitmeyer, Manifest o plesu, iz plesa, od plesa: Nekoliko bilješki o gesti kroz projekt JA PLEŠEM i redateljica Tea Tupajić, Dugotrajni izvedbeni projekt LICHT i koncept opasnog kazališta. Smireno i utišano, promišljeno mehaničkog tona, svjedočenje Tee Tupajić o radu na izvedbenom projektu LICHT, koji iz prve ruke i kroz uprizorenje glasova preživjelih žrtava tematizira traume seksualnog nasilja koje su doživjele žene zajednice Jezida kao ropkinje Islamske države Irak, potreslo je cijeli auditorij i podvuklo zaključak da „kazalište nema veze sa stvaranjem sigurnog prostora“.
  
  Načeti prostor radikalnih izvedbeni formi nadopunila je posljednjim keynote izlaganjem Tanja Vrvilo, Od shizofonije do šahtofonije: Partiture za ekstremno sonična tijela, posvećenom opisu strategija tekstualnih i grafičkih partitura projekta Šahto-kultura i šireg kontekstualiziranja Indoševog bruitizma Kuće ekstremnog muzičkog kazališta. Simpozij je završen promocijom knjige Andreja Mirčeva The Poetics of Performance Diagrams (Cambridge University Press 2024., Elements in Contemporary Performance Texts), u razgovoru s teatrologinjom Natašom Govedić, čime su se otvorena pitanja izvedbenih zapisa, prostornih dijagrama i mišljenja izvedbe smjestila u teorijsko polje. U cjelini simpozij je pružio bogato i ispunjavajuće iskustvo jer je u nizu visoko artikuliranih individualnih perspektiva aktivnih sudionika plesne scene, prikazao cijeli spektar modusa u kojima plesna izvedba funkcionira kao prostor prevođenja, sukoba i artikulacije individualnih i društvenih iskustva, kao zona stalne, ponovne uspostave koja izmiče stabilnim formama reprezentacije.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 27, travnja 2026.
  
  Konstrukcija perspektive 2026: Ples u tekstu – arhivi, kritike i budućnosti
  Zagreb, 15. i 16. travnja 2026.
  organizacijski odbor dr. sc. Marjana Krajač i dr. sc. Andrej Mirčev
  realizacija projekta Sodaberg koreografski laboratorij
  partner programa Zagrebački plesni centar.
  Program je realiziran uz podršku Zagrebačkog plesnog centra, Odsjeka dramaturgije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, digitalne platforme Plesopis te je podržan od strane Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske
  oblikovanje vizuala Ena Jurov
  fotografije Nina Đurđević, Sindri Uču

Piše:

Jasmina
Fučkan