Plesna scena.hr

Mračno propadalište ljudske svijesti

KATANA & Tras, Spavaj, dijete moje malo, spavaj, koreograf i redatelj Matija Ferlin

• 
  
  Zapažena Ferlinova predstava premijerno predstavljena krajem prošle godine u Svetvinčentu, sada je na repertoaru ZPC-a. Trebali bi je pogledati svi koje intrigira pitanje kako se estetika odumiranja ili smrti provlači kroz govor izvedbenog tijela bez figuriranja žrtve, a da se pritom može na više razina istodobno, kritički progovoriti o prijelazu koji donose takva stanja. Izvedba dobacuje dalje od pojednostavljenog binarnog shvaćanja da je smrt tek nepostojanje ili dislocirano vječno postojanje; smrt je oboje i još ponešto. O odnosu teksta, Fosseove jednočinke kao dramskog predloška i izvedbe već je pisao Leo Rafolt na vrlo analitičan način (vidi ovdje), stoga bih se komentarom tek nastavila na mrežu pojmova koje Ferlinova izvedba provocira i kroz kompleksne suodnose (tijela, teksta, zvuka, svjetla, prostora) prevrednuje u sferičnom konceptu dijaloškog pogleda, koji kontinuirano emanira napetost u prostoru između publike i izvođačica.
  
  U suradnji s izvođačicama, odličnima Petrom Chelfi, Ivanom Pavlović, Martinom Tomić i Petrom Valentić, poznati lik Ferlinovog starca karakternog lica iz njegovog autorskog sola Sad Sam Matthäus, rezonira putem četiri gotovo istovjetne scenske inkarnacije, ipak zamjetljivih fizičkih različitosti, uvjetovanih individualnom visinom i građom tijela. Prisutnost izvedbenih tijela na scenu donosi nelagodu starosti koja zuri u publiku utopljena u amorfni prostor izgubljenosti i dezorijentacije. Likovi ne izgovaraju razgovorne dionice svojim glasovima nego njihove kretnje prati izvantjelesni, apersonalni glas koji putem zvučnika prisvaja tijela na vanjski, zaposjedajući način. Zvučno oblikovanje u cjelini prožima prostor sugerirajući ambijente krhkosti, od leda koji puca pod nogama do ritmičkih signala medicinskih aparata.
  
  Tu je i nelagoda ponavljanja pitanja i odgovora, formulaičnih elipsi i filozofskih meditacija o bezizlaznosti situacije neprepoznavanja prostora, vremena, ičega. Prostorom se širi nelagoda gubitaka, jer se likovi na sceni ničega ne dosjećaju, imaginarni prizori snalaze ih kao rafali nasumičnih nalikovanja i ne uspijevaju ih izbaviti iz nesigurnosti podsjećanja. Kroz izgovoreni tekst izravno je postavljena relacija između unutrašnje i vanjske perspektive; gledateljstvo prati unutarnja imaginarna i perceptualna previranja staračkih likova kroz njihove pokušaje stabilizacije percepcije, a likovi na sceni uporno i netremice gledaju u publiku, pokušavajući preko realiteta koji vide uspostaviti svoj. Tako su izvedbom povezana dva svijeta, postavljena u odnos međusobne dinamičke kalibracije, suptilnog uštimavanja. U međuprostoru, zaglavljena je potencijalnost memorije.
  
  Mogu li gledatelji spasiti izvedbu od samozaborava, simbolično je pitanje koje čujemo ako se podesimo na frekvenciju alegorijskog čitanja. Pored uspostavljanja stanja izgubljenosti i nestabilnosti, naprosto amnezije kao aktualiteta, izvedba daje uvid u smrt kao složeni sustav odnosa između čovjeka, kulture i civilizacije. Putem ovih pojmova zahvaćen je odnos pojedinca i kolektiva, viđen kroz prizmu granularnosti i integriteta. Granularna pozicija pojedinca modulirana je idejom dvojnika i gubitka identiteta, ali i nadopunjena s asociranom nelagodom biotehnoloških replikacija ili mutacija odnosno gubitka ljudskog integriteta živog bića. S obzirom da je okrenuta spekulativnoj refleksiji, izvedbi nisu strane konceptualne ili slikovne analogije između nepoznatih prostranstava ljudskog uma i galaksijskih konstelacija crnih rupa i planeta, kvantne isprepletenosti. Sve se zbiva istodobno nigdje i svugdje, događa se i ne događa. Staračka lica koja se prisjećaju vlastite djece, predstavljaju uslojenu temporalnost generacijskih prijenosa i drevnost kao odliku takve temporalnosti.
  
  Ferlin kopa po mjestu gdje se život i smrt susreću, govori iz mračnog propadališta ljudske svijesti, locira tijelo kao rupu gdje ljudi postaju stranci samima sebi, a izvođačice s dirljivom uvjerljivošću iznose teret kolebljivosti manifestacija fluktuirajućih gesti koje drhtavo putuju kroz krhkost tijela. Alzheimerov samozaborav učahuren u tijelima, u stanicama i neuronima intenzivno je tjelesno prisutan i budi empatiju. Slojevi izgovorenog teksta i dramatski bogate glazbe Luke Prinčiča u suradnji s oblikovanjem svjetla stvaraju prostorne učinke u kojima se izvedbena tijela i kolektivni kontekst scenske situacije međusobno prelamaju.
  
  Međutim, zaborav je također i sveprisutan fenomen suvremene kulture koja se od srljanja unaprijed, od futurološke opijenosti toliko pomladila da više nema što pamtiti jer se zaboravila osvrtati na svoje drevnije oblike, zaboravila je vlastitu starost. Civilizacija pogonjena jednosmjernim kretanjem unaprijed, gubi iz vidika liniju vlastite spirale, gubi svijest o povijesnoj dimenziji. I ovaj uvid nalazi svoje mjesto u izvedbenoj slici, jer je smrt aktualizirana kao proces raspada i kao dinamično stanje između prisutnosti i nestajanja, a širi se na razinu kritike suvremene kulture koja gubi odnos s vlastitom memorijom.
  
  © Jasmina Fučkan, PLESNA SCENA.hr, 21. travnja 2026.
  (Tekst se odnosi na izvedbu od 9. travnja 2026.)
  
  Spavaj, dijete moje malo, spavaj
  režija/koreografija Matija Ferlin
  izvode: Petra Chelfi, Martina Tomić, Ivana Pavlović i Petra Valentić
  oblikovatej svjetla Anton Modrušan, glazba Luka Prinčič, kostimografija Desanka Janković i Matija Ferlin, kostimi Mr. Mask, fotografija Jelena Janković, Neven Petrović, grafički dizajn Tina Ivezić – Oaza, snimanje i montaža videa i trailera Lovro Mrđen i Vid Begić, marketing i PR Ana Suntešić i Ivana Sansević, prijevod Dubravko Torjanac
  produkcija KATANA & Tras
  u suradnji: Mediteranski plesni centar Svetvinčenat, Zagrebački plesni centar
  uz potporu: Ministarstvo kulture i medija RH, Ured za kulturu Grada Zagreba

Piše:

Jasmina
Fučkan