Plesna scena.hr

Nježna igraonica za male ljude

VRUM, Performing Arts Collective, Beč: Svjetlucanje, autori Sanja Tropp Frühwald, Gat Goodovitch Pletzer, Till Frühwald

• 
  
  U ovoj predstavi publika ne sjedi u redovima gledališta, nego posvuda, točnije – leži, puže i nesigurno hoda. Većina je gledatelja, naime, stara između šest i osamnaest mjeseci. Oni stariji saginju se pri ulasku jer je strop spušten bijelim zavjesama koje jasno daju do znanja da smo ušli u svijet za male ljude, u nježnu igraonicu, umjesto klasičnu kazališnu situacija. Pod je prekriven mekim jastucima, svjetlo prigušeno, a zrak ispunjen tihim zveckanjem i šuštanjem instrumenata koji vise sa stropa. Riječ je o Svjetlucanju, imerzivnoj plesnoj instalaciji za bebe i njihove odrasle pratitelje, izvedenoj sredinom studenoga 2025. u Zagrebačkom plesnom centru. Autorstvo potpisuju Sanja Tropp Frühwald, Gat Goodovitch Pletzer i Till Frühwald, koji ujedno i izvode rad u okviru kolektiva VRUM Performing Arts Collective. Glazbu uživo izvodi Kaja Włostowska, dok su prostor i kostimi rad Pie Greven.
  
  Projekt se temelji na ideji da su pokret i osjetilna iskustva temelj ljudskog razvoja te da multisenzorni podražaji potiču djecu na istraživanje vlastitog tijela, prostora i odnosa s drugima. U tom smislu ples nije samo umjetnička forma, nego i način percepcije svijeta: kroz dodir, ritam, pogled i kretanje. Tako Svjetlucanje ne funkcionira kao predstava u klasičnom smislu riječi. Nema pozornice, niti jasnog razgraničenja između izvođača i publike. Umjesto toga, prostor postaje zajedničko polje istraživanja u kojem se pokret i zvuk postupno otkrivaju kao niz taktilnih i auditivnih poticaja.
  
  Početak izvedbe gotovo je neprimjetan. Glazbenica, odjevena u bijeli kostim s čupavom teksturom i suknjom od visećih niti, polako se kreće prostorom. Povremeno fućka, proizvodi neobične vokalne zvukove i dotiče viseće udaraljke koje reagiraju na dodir blagim rezonancijama. Zvuk se širi poput šapata kroz prostor, dok bebe uglavnom ostaju uz roditelje, promatrajući.
  
  Tek nakon nekoliko minuta iz nakupine jastuka u jednom kutu počinje se pojavljivati ples. Najprije prsti. Zatim ruka. Dvije plesačice postupno izranjaju iz mekog klupka poput bića koja tek otkrivaju vlastita tijela. Jedna beba prilazi bliže, izvođačice odgovaraju sitnim pokretima prstiju i osmijehom. Ta mikrointerakcija postaje model za ostatak rada u kojem se koreografija odvija između izvođačica i djece.
  
  Tjelesni vokabular predstave izgrađen je od iznimno malih gesti: titranja prstiju, nježnog valjanja tijela po jastucima, sporog istezanja ruku prema publici. Plesačice se naslanjaju glavom na jastuke, polako razdvajaju i približavaju, ponekad djelujući kao produžetak scenografije. Jedna nosi kostim iz kojeg vise šarene trakice pastelnih i jarkih tonova; druga veliku plavu majicu s dugim puf rukavom koji se vuče po podu, dok metalni bedževi na tkanini proizvode tihi zveckavi ritam pri intenzivnijem pokretu. Taj kostim s dugim rukavom postaje koreografski partner: plesačica ga provlači kroz prostor poput zmije, dopuštajući bebama da ga dodiruju, hvataju i povlače. Pokret se tako stalno preoblikuje iz performativne geste u interaktivni objekt.
  
  Struktura izvedbe slijedi logiku postupnog otvaranja prostora. U početku bebe promatraju s distance, zatim počinju dodirivati svjetleće jastuke, šuškave rekvizite ili viseće elemente scenografije. Plesačice reagiraju na svaku pojedinu situaciju: prilaze djeci, zadržavaju pogled, ponekad samo na trenutak zatrepere prstima ispred njihova vidnog polja. Koreografija je delikatan sustav improvizacije, prilagođen reakcijama publike. Ako dijete zaplače, izvođačica se povlači. Ako dijete pokazuje interes, pokret se razvija dalje.
  
  Glazba Kaje Włostowske djeluje kao zvučna infrastruktura prostora. U jednom trenutku prelazi na ksilofon, čiji ritam jasno priziva trotaktni puls valcera. Plesačice tada plešu sinkronizirano, kao kratki podsjetnik na strukturu koja bi u konvencionalnoj predstavi bila dominantna. No i taj moment traje kratko i brzo se ponovno rastvara u slobodniju igru pokreta. Zvučni krajolik nastaje iz različitih izvora: šuštavih instrumenata, zvečki skrivenih u kostimima, visećih udaraljki i duguljastog instrumenta nalik afričkom kišnom štapu koji proizvodi kontinuirani šum dok se okreće. Tijela izvođača postaju instrumenti.
  
  Scenografija Pie Greven funkcionira kao produžetak koreografije. Jastuci različitih oblika i pastelnih boja služe istodobno kao scenografski element, rekvizit i igračka te se stalno preslaguju: ponekad postaju objekti manipulacije ili mjesta odmora za djecu koja se jednostavno žele izvaliti i promatrati.
  
  Na kraju, izvođačice postupno napuštaju prostor, dok svjetlo lagano slabi. Ostaju samo jastuci i djeca koja se nastavljaju igrati. Razlika između predstave i stvarnosti time se potpuno uklanja, izvedba ne završava aplauzom, nego prelazi u svakodnevnu igru. Takav završetak otkriva ključnu logiku predstave. Svjetlucanje nije završeni umjetnički objekt, nego okruženje koje potiče iskustvo.
  
  Ovakvi su radovi u Hrvatskoj i dalje relativno rijetki. Iako postoji sve više predstava za djecu i mlade, suvremeni ples još uvijek rijetko sustavno razvija programe za najmlađu publiku. Svjetlucanje pokazuje koliko takav pristup može biti dobro promišljen.
  
  © Jelena Mihelčić, PLESNA SCENA.hr, 17. ožujka 2026.
  
  Svjetlucanje (imerzivna plesna instalacija)
  za dob 6–18 mjeseci
  trajanje 30 minuta (slijedi slobodno vrijeme za igru)
  teme: Osjetilna percepcija, istraživanje okoline, interakcija, ritam i pokret
  koncept, režija, koreografija i izvedba: Sanja Tropp Frühwald, Gat Goodovitch Pletzer, Till Frühwald
  kompozicija i glazba uživo Kaja Włostowska, prostor i kostimi Pia Greven
  uz podršku: Schulteswien: Svjetlosni jastuci na napuhavanje, Harald Spitzwieser/Harry Baut: Rasvjeta i konstrukcija postolja za svjetlosne jastuke, REWORKED e.U. Šivanje za pozornicu

Piše:

Jelena
Mihelčić